Razmatranje liturgijskih čitanja XXXI. nedjelje kroz godinu

U svijetu prirodnih nauka i uprkos sve veće specijalizacije i supspecializacije ipak odjekuje želja da se na kraju otkrije jedan zakon, jedna formula, pravilo  koji bi sažeo i integrisao sve znanje i objasnio cijelu dinamiku materijalnog svijeta. Dakle, jedna formula na koju bi se svela ona nepregledna gomila rezultata istraživanja. Pusta želja? Utopija? U svakom slučaju ništa novo pod suncem. Analogna tendencija se primeti kod učitelja morala u jevrejskom narodu u dalekom Isusovom vremenu. Moralni sistem te epohe bi smo mogli usporediti sa granatim stablom – jer je brojio 613 zapovesti, od toga 365 zabrana prema broju dana u godini i 248 propisa prema broju delova tijela. U takvom konteksu pojavili su se pokušaji  odrediti jedno moralno pravilo u kojem se sažimaju i koje prožima sve norme koje određuju odnos sa Bogom, drugima i sa svijetom.  Rabin Hillel je još pre Krista tvrdio da osnovno pravilo ponašanja zvuči ovako : Što je tebi odbojno, ne čini drugome. Rabin Akiba ( poginuo je u borbama Bar Kohba oko 135 godine posle Krista ) smatra pod sažetkom Tore zapovest ljubavi prema bljižnjemu i rabin Simlai vjeru kao poverenje i pouzdanje u Boga.

Isus se svrstava među rabine koji se trude da sažimaju, integrišu cijelo bogatstvo propisa postavljajući jednu platformu koja sve nosi i iz koje sve raste. Na pitanje koja zapovest je najvažnija, glavna Isus pruži odgovor koji je kombinacija dva starozavetna teksta. Prvi se naziva “Šema Izrael” ( Slušaj, Izreale) i predstavlja ispovest vjere izraelskog naroda u spasavajuću Ljubav Boga koji je preobrazio ropstvo u slobodu. Drugu zapovest o ljubavi prema bljižnjemu nalazimo u knjizi Levitskog zakonika u poglavlju 19, redak 18.

Novost Isusovog pristupa leži u njegovom insistiranju na povezanosti, neodvojivosti, nerazrešivosti ovih dviju zapovesti ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bljižnjemu – jedna pretpostavlja drugu, jedna se nadovezuje na drugu.

Povezanost dviju zapovesti nije samo neki teorijski teološko – etički koncept. Sam Isus je u svom vlastitom biću utijelovio ove dve zapovesti – u svom biću Sina i brata. Katogorija koja obuhvaća tajnu Isusove osobe jest katogorija Sina. On je plod ljubavi Boga Oca u životu Presvetog Trojstva, koji je uvek u odnosu zahvalne poniznosti prema Ocu; okrenut prema Njemu kao darovana egzistencija koja u sebedarju Oca otkriva izvor samoga sebe i garanciju svoga opstanka. To sebedarje Oca Sinu se prelijeva i kulminira u zauzimanju za drugoga u svojoj konkretnosti čovjeka Isusa iz Nazareta, čovjeka konkretnog prostora i vremena – Božji Sin radi nas i radi našega spasenja postao je čovjekom. Bog Otac u svome Sinu koji je postao čovjekom zagrljio cijelo čovječanstvo rukama svoje očinske ljubavi kao svoje voljeno dijete, postavši tako čovjekoljubiv Stvoritelj i Izbavitelj. Isusovo ljudsko postojanje je prijevod dijaloga Oca sa Sinom Presvetog Trojstva u ljudski jezik – o tome svjedoči Isusova molitva, njegova poniznost i poslušnost Bogu Ocu, siromaštvo, askeza i njegovo poverenje i pouzdanje u ljubav Boga Oca. Njegova ljubav prema Bogu se odvija kao sinovski odnos predanosti Bogu Ocu. Taj način ljubavi ima oblik pasivnog iskustva – biti voljen, staviti samoga sebe u Očev zagrljaj, dozvoliti da se bude predmet Božje očinske ljubavi, to je sinovsko iskustvo jer se u njemu otkriva vlastiti ja sačuvan, pohranjen, prisutan u ljubavi Boga Oca. U ovom sinovskom odnosu, poučen ljubavlju svoga Oca, Isus sam shvaća i prihvaća ljubav prema drugima kao svoj životni štil, opredjeluje se za ljubav kao za vlastiti način samoostvarenja. Ljubav prema bljižnjemu potiće iz njegovog sinovskog iskustva sa Očevim čovjekoljubljem, ona je put koji vodi do sretnog cilja, plan kojem pripada sigurna budućnost. To je razlog duboke povezanosti ovih reda ljubavi – onaj tko je kao poslušno dijete osluškivao Očevu ispovest ljubavi i sam postaje radosna vijest tužnima. Onaj koji je zagrljen ljubavlju Boga Oca kao voljeno dijete i sam postaje ruka koja diže klonule, podupire slabe, iscjeljuje bolesne.  Bratstvo koje nalaže zapovest ljubavi se gradi na temeljima sinovske ljubavi prema Bogu koji je u Kristu očitovan kao Otac.

Vlč. Andrej Đuriček

KMC