HomeduhovnostRazmatranje Nedelje Krštenja Gospodinova

Razmatranje Nedelje Krštenja Gospodinova

Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!

(Lk 3, 15 -16. 21 – 22)

Na praznik Gospodnjeg krštenja papa obično slavi svetu misu u Sikstinskoj kapeli i deli sakramenat kršenja deci. Tad kapela koja je inače preozbiljna zbog slika posljednjeg suda odzvanja dečim plačom i galamom. Pre nekoliko godina papa Franja je zadobio simpatije široke javnosti jer je pozvao majke da bez ustručavanja podoje decu i tako smire svoje nervozne uplakane bebe. Crkva je njihova kuća i treba da u njoj struji ozračje spokoja, radosti i prihvatanja.

Ovaj papin gest se po meni odlično uklapa u logiku događaja Isusovog krštenja na koji nas podseća liturgija ove nedelje. Isusovo krštenje u reci Jordanu je objava Božje očinske ljubavi koja smiruje i teši i Isusove sinovske zahvalnosti u koju smo i mi uračunati. Ali da idemo redom.

Ove godine uzimamo izveštaj o Isusovom krštenju iz Jevanđelja po Luki. Ovog puta ću da preskočim lik Jovana Krstitelja jer prethodnih adventnih nedelja bio je upravo on na meti razmatranja – tako da upućujem čitaoce na tekstove druge i treće nedelje adventa. Samo ne mogu a da ne dotaknem jednu stavku – u Jevanđelju po Luki nalazimo podatak o hapšenju Jovana Krstitelja pre samog izveštaja o krštenju. Ova hronologija događanja prati teološku nameru – Jovan Krstitelj se sklanja, povlači sa scene jer dolazi onaj koji je veći od njega, koji će da krsti Duhom i ognjem. Šta na prvi pogled izaziva čuđenje je ponašanje Onoga koji nadmašuje Jovana Krstitelja: ubraja se među narod da sa drugima i pored drugih primi krštenje. Svrstava se u redove onih koje tišti teret krivnje, žele da ga se otarase i čeznu za oproštenjem, odlučni da krenu novim putem. Isus je sa njima, pored njih, među njima. Odmah na početku njegovog javnog delovanja primećujemo stav koji će ga pratiti na svakom koraku pa sve do Golgote: solidarnost sa onima koji stenju pod teretom bolesti, poniženja ili sopstvenog greha; blizina onima koji su odbačeni zbog porekla, siromaštva, nedoličnog ponašanja; nežnost prema onima sa kojima se život okrutno poigrava. Blizina, saosećanje, nežnost – to su imperativi koji će od sada pa nadalje diktirati Isusov odnos sa drugima. Blizina, saosećanje i nežnost postižu svoj vrhunac na krstu gde je Isus učinio samoga sebe onim najbližim bližnjim prema svim patnicima, stradalnicima, prokletima…

Samom činu krštenja u Jevanđelju po Luki nije posvećena neka naročita pažnja u smislu detaljnog opisa. Krštenje kao da predstavlja scenu na kojoj se odvija objava Boga kao Oca koji ispoveda svoju ljubav prema Isusu svome voljenom sinu. Nema dvojbe oko Isusovog identiteta. On je Sin koji potiče iz ljubavi Boga Oca kao što voda izvire iz izvora. On je Sin koji se naslanja na ljubav Očevu kao na čvrstu stenu. On je Sin koji je nošen na ramenima Oca, dobroga pastira. On je Sin koji uvek izgovara „Ja“ zajedno sa „Ti Oče“. On je Sin jer je nosilac Očevog Duha u kojem kliče: Abba – Oče. Duh se pojavljuje u obliku goluba. Golub, golubica između ostalog nastupa kao simbol čežnje muškaraca i žena za zajedništvom koje se događa u braku. U Isusu Božjem Sinu koji je postao ljudskim sinom ostvaruje se savršeno zajedništvo Boga i čoveka, neba i zemlje, prolaznog vremena i večnosti…

Ovo sinovstvo u odnosu na Boga obeležava svaki Isusov korak, svaku njegovu reč, gest… Isusov životni program je vršiti volju nebeskog Oca. Isus je milosrdan jer je milosrdan njegov Otac koji je na nebesima. Isus je smiren jer zna da je volja Božja dati vernima Carstvo nebesko. U Jevanđelju po Luki istaknut je jedan poseban izraz Isusovog sinovskog bića: molitva. Isus prima obred krštenja u molitvi. Isus je Sin i zato moli, moli jer je Sin. Molitva sažima i izražava sav Isusov životni projekat: biti sa Ocem, u zajedništvu sa njim, probati njegovu ljubav… Molitva je vidljiv, opipljiv znak da Isusova egzistencija nije ništa drugo nego dijalog sa Bogom Ocem, okrenutost Njemu i usidrenje u Njegovoj ljubavi. Kasnije ćemo saznati da Isus nastupa kao učitelj molitve za svoje učenike. Njegovo podučavanje je mnogo više od lekcija o molitvenim tehnikama i metodama. Isus deli svoje sopstveno molitveno iskustvo jer želi svoju braću da uvodi u svoj sinovski odnos sa Bogom. Učeći nas da molimo Isus nas stavlja u naručje svoga Oca, vodi nas u obećanu zemlju Božjeg carstva, pomiruje nas sa Bogom, upisuje naša imena u Božje očinsko srce.

 

Vlč. Andrej Đuriček  

 

 

 

 

FOLLOW US ON: