Razmišljanje o misnim čitanjima 23. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh, a nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca. Ovu rečenicu, izgovorio je svećenik kod našeg krštenja u obredu koji se zove effata. Riječ effata znači otvoriti, a Isus ju upućuje nijemom mucavcu. I ova rečenica iz obreda krštenja odnosi se upravo na opisani evanđeoski događaj, jer je Isus učinio da gluhi mucavac može slušati i govoriti.

 

Ovim velikim čudom on ispunjava proročke riječi iz prvog čitanja: „Evo Boga vašega, on sam hita da nas spasi! … uši će se gluhih otvoriti, njemakov će jezik klicati.“ Isus je učinio oboje i to kod jedne osobe. Zato je to jedinstveno čudo jer je gluhom mucavcu dao i sluh i govor.

Duhovno se to događa i kod našeg krštenja. Bog nam daje novi život, otvara nam uši i usta kako bismo mogli primati njegovu riječ i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.

Mucavac možda nije bio potpuno lišen dara govora, ali je mucao. Nakon čuda, događa se to da on počinje govoriti razgovijetno. Nad nama krštenicima svećenik je izmolio obred effata, ali jesmo li sigurni da još uvijek ne mucamo, ne zato što ne bismo mogli govoriti već zato što ne govorimo jasno i ne sudimo ispravno o stvarima.

Ne možemo govoriti jasno, mudro i ispravno o Gospodinu ako ga nismo susreli. Tek u susretu s njime, tek slušajući njegove riječi primamo sposobnost ispravno govoriti i svjedočiti. A, kako ćemo ispravno govoriti kad njegovu riječ susrećemo samo na nedjeljnoj misi jedan sat tjedno, a glas televizije i drugih medija više sati svakog dana, kad pred radosnom vijesti zatvaramo uši i usta, a sa zadovoljstvom slušamo ogovaranja i katkad zločesto brbljamo? Nećemo li zato, po svoj logici, kad počnemo govoriti o Bogu, ustvari govoriti naopako?

 

Nisu gluhi i nijemi samo oni koji ne mogu govoriti niti čuti. To su i oni kojima je liječnički karton u odličnom stanju, koji možda govore i više jezika, a mogu čuti čak i šapat iz susjedove kuće, no gluhi su i nijemi za Božji govor. Po ljudskoj prirodi, čovjek može slušati i govoriti, ali tek po Božjem čudu može ispravno čuti i zboriti mudro.

No, još uvijek ostaje pitanje, zašto Isus brani ljudima da govore o ovom čudu? Evanđelist Marko napisao je i ovaj tekst po Božjem nadahnuću. Njegova je osobitost kao evanđelista, da je kratak, ali slojevit. Lako je čitati njegovo evanđelje i pratiti radnju, ali ga je teško čitati, a da nam ništa ne promakne. Možda smo i ovdje nešto previdjeli pa pročitajmo ponovno ovu rečenicu: „Preko svake mjere, zadivljeno su govorili“. Isus želi da se o njemu priča i svjedoči, da se evanđelje proširi cijelim svijetom, ali ne želi da govorimo preko mjere i zadivljeno, ne želi da govorimo samo na temelju čudesa, želi da ga shvatimo u potpunosti, da uzmemo u obzir i smisao križa i patnje, da vjeru ispovijedamo vjerodostojno, cjelovito. Dakle, da naše svjedočenje zaista bude u pravoj vjeri i istini.

 

Dobro je sve učinio, objašnjava evanđelist Isusovu gestu ozdravljanja. Ako budemo nastavili živjeti i rasti koristeći osjetila duhovnoga vida i sluha koja smo primili na krštenju jasnije ćemo vidjeti kako je sve dobro kada je Isus s nama, a mi s njime.