ŽUPA SV. JOSIPA RADNIKA, Beograd
Zamišljena je još godine 1942, kada je beogradski nadbiskup bio dr Josip Ujčić. Na staroj Karaburmi bilo je već spremno zemljište i deo građevinskog materijala. Novu župu trebalo je svojevremeno da preuzmu lazaristi, ali odlučili su se za Banovo brdo. Zatim je Drugi svetski rat sprečio gradnju same crkve i osnivanje župe. Posle rata nije bilo moguće ostvariti tu zamisao. Osim toga, prikupljeni materijal brzo su pokrali, a zemljište nacionalizovali i izgradili samoposlugu.
Karaburma je u to vreme bila prigradsko naselje, s radničkim žiteljima. Bila je veoma privržena radničkoj klasi. To će se pokazati kasnije, kada se postavi pitanje crkve i župe. Kormilo Beogradske nadbiskupije preuzeo je dr Gabrijel Bukatko. Ostao je poznat po lepoj beloj bradi i zvonkom glasu, a svakako po velikodušnom srcu. On je po svaku cenu hteo da ostvari želju svog prethodnika. Kako je dobro poznavao salezijance, odlučio se da njih zamoli za osnivanje nove župe na toj teritoriji. Zbog toga što je većina stanovnika pripadala radničkoj klasi, bilo je odlučeno da zaštitnik nove župe bude sv. Josip Radnik, koji se slavi 1. maja.
U to vreme bio sam kapelan u župi Krista Kralja. Otac nadbiskup me je zamolio da potražim na Karaburmi lokaciju i da osnujemo šestu beogradsku župu. Saznao sam preko novina da se na Staroj Karaburmi prodaje manja kuća u Ulici Sime Šolaje br. 39. Posle razgledanja odlučili smo da je kupimo i preuredimo u prvu javnu kapelu. Prvu svetu misu u njoj odslužio sam 22. VI 1965. godine. Brigu za novu kuću preuzele su slovenačke sestre usmiljenke, a duhovno vođstvo ja, još kao kapelan župe Krista Kralja. Prilikom otvaranja nove kapele bilo je prisutno desetak vernika.
Nekoliko godina posle toga ukazala se nova, bolja prilika, pa smo se 21. III 1967. uselili u sadašnji župski stan u Pribojskoj ulici br. 23, a nakon kratkog vremena – 7. IX 1967 – otvorili novu kapelu. Ali kada sam se vozio mopedom na otvaranje kapele, kod Novog groblja srušio me je automobil i slomio sam desnu ruku. Budući da nisam mogao dalje da vozim, ostavio sam motor na ulici i otišao peške.
Kapelu je s velikom radošću blagoslovio nadbiskup dr Gabrijel Bukatko, srećan što mu se ostvaruje dugogodišnji san. Pred sobom je već video novu župu, koju će proglasiti l. I 1972. god. Za prvog župnika imenovan je tadašnji župnik iz župe Krista Kralja g. Herman Habič, salezijanac. Brzo se preselio na Karaburmu i nastojao da sagradi novu crkvu. Iako je bio župnik na Karaburmi sve do 1986. g., to mu nije uspelo, osim što je uz veliku muku podigao dvoranu buduće crkve. Ni g. Antunu Horvatu, koji ga je nasledio kao župnik od 1986. do 1989. g., ne polazi za rukom da podigne crkvu. Mesna zajednica je bila odlučno protiv. Neka se grade škole i bolnice, a ne crkve, pogotovo ne katoličke, bilo je njeno stanovište.
Posle 18 godina, 1. VIII 1989. ponovno se iz Crne Gore vraćam u Beograd na Karaburmu.
Zatekao sam lepu dvoranu koja je služila kao župska crkva. Odlučili smo da nad dvoranom koja nam je služila kao kapela podignemo crkvu. Svesni da nećemo dobiti građevinsku dozvolu, počeli smo s gradnjom »na crno«. Prošlo je nekoliko mjeseci i crkva je bila pod krovom. Izgledala je kao velika dvorana bez prozora. Tada je došla građevinska inspekcija i naredila da crkvu za nekoliko dana srušimo. Za pomoć smo se obratili sv. Josipu, a njima odgovorili da svoje crkve ne rušimo. Posle mnogo teškoća i strepnji, 1. maja 1991. godine crkvica sv. Josipa ipak je bila završena. Svečano ju je blagoslovio nadbiskup dr Franc Perko. Crkva je bila bez zvonika. On će doći na red nekoliko godina kasnije.
Crkvica sv. Josipa Radnika nije velika, ali je simpatična za oko. Narod kaže da se u njoj može pobožno moliti. Prozvana je čak »lepoticom« Beograda. Ako ne verujete, dođite i vidite.
Svake srede u njoj se održavaju pobožnosti u čast sv. Josipu. Pogotovo 1. maja, kada je crkvena slava. Osim toga, uz pogled na Dunav možete se malo i odmoriti.