Svečani završetak SINODE: “Isplovi na pučinu”
- 10. 2020. – Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije
Homilija nadbiskupa mons. Stanislava Hočevara: Isplovi na pučinu
Braćo i sestre!
Tijekom svih šest godina našega sinodalnog procesa tako smo nalikovali prizoru pokraj Genezaretskog jezera, opisanom Evanđeljem što ga upravo pročitasmo.
Jutro je bilo! Ali unatoč tome, apostoli ipak osjećaju umor, zapravo ‒ više osjećaju kraj nekog neuspješnog razdoblja negoli zoru novoga dana, zoru iščekivanja, zoru sunčanog dana prožetog nadom. Da, tu su i lađe – ali privezane. Ribari su sišli s njih… Preostalo im je samo još ispiranje praznih mreža…
Takva je prečesto, predraga braćo i sestre, naša ljudska stvarnost… I mi ‒ to jest naša partikularna Crkva nakon ponovnog rađanja godine 1924. ‒ prolazili smo ponajprije strašan Drugi svjetski rat, zatim vrijeme teških poslijeratnih događanja, uspostavu komunizma, potom transformaciju naše šire društvene zajednice, tolike turbulencije devedesetih godina 20. stoljeća, sa strašnim bombardiranjem te izvanredno stanje na početku 21. stoljeća…
Ali evo: u toj doista zamornoj jutarnjoj sceni našeg uspostavljanja, pojavio se neočekivano ‒ kao nekad među apostolima ‒ »Gospodar vremena«, Uskrsli Gospodin, Veliki Učitelj mudrosti! Iz Njega i sad navire »milina riječi«, ali i snaga Onoga koji ima svekoliku vlast…, koji je Put, Istina i Život. Svi onda bijahu, kao i mi danas, očarani Njegovom riječju!
Od Njega je apostolima, ali i nama danas, došla jasna poruka: »Isplovite na pučinu! Bacite mreže za lov!«
Ova je poruka tako jasna i snažna, braćo i sestre, da nam zastaje dah. Petar je tad samo smogao snage mlako se oprijeti: »Učitelju, svu noć smo se trudili i ništa ne ulovismo…«, no odmah potom u njemu je zakolao novi život, doživio je pravu metanoju…: »Ali na Tvoju riječ, Učitelju, bacit ću mreže.« Kakva metanoja! Kakvo obraćenje! Metanoja prema potpunom povjerenju u snagu Božje Riječi ‒ i nama je potrebna. Sada i ovdje.
Braćo i sestre, predobro znamo što se zatim dogodilo: obilat ulov. Ali navedimo ponovno samo Petrovo iskustvo: »Gospodine, idi od mene, grešan sam čovjek!« No Isus se ni tad ne obazire na Petrovu, kao ni na našu nemoć i preneraženost. Ne obazire se na nemoć Petrovih suradnika, kao ni na nemoć pripadnika naše Nadbiskupije. Da: ovo je naš veliki grijeh kojeg se upravo danas moramo osloboditi: zašto toliko gledamo na vlastitu nemoć, na našu sićušnost i našu nesposobnost, a ne gledamo i ne računamo dovoljno na Njegovu moć!
Isusova daljnja poruka upućena apostolima i nama vrlo jasno je izrečena: »Ne bojte se. Odsad ćete ljude loviti…« (Lk 5, 1‒11). U ljubavi nema straha: a ribolov je zapravo Božji i ne toliko naš.
Da, predraga braćo i sestre, čudo obilatog ribolova – to jest apostolata ‒ moguće je postići samo ako »mreže« naših djelatnosti bacimo isključivo na poziv Božje riječi i iz naše poslušnosti i povjerenja u Njegovu riječ: ribolov je moguć ako lađu naše Nadbiskupije izvezemo na »pučinu« jedinstva za univerzalnu Crkvu, na »pučinu« odgovornosti za čitavo čovječanstvo! Svojim malenim čamcima ne smijemo ostati privezani uz obalu naših dosadašnjih iskustava, naših predodžaba, naših sebičnosti, tolikih naših različitih ograničenja. »Duc in altum«, taj uzvišeni Isusov poziv, to jest – isplovi na pučinu – znači: izvezi lađu svoje zajednice prema svim dubinama i visinama Božjega kraljevstva, u sve dubine i visine, u sve širine i dužine Božjih Tajni. Zaroni u velike tajne svekolikoga stvorenoga; u tajne čitavog Otajstva spasenja i u Tajne spasavanja čitavog čovječanstva!
»Duc in altum« znači nadalje: približiti se svim visinama Neba, ali osobito Onome na nebeskom prijestolju koji ujedno i sjedi i stoji, koji je onaj zaklani – koji se, dakle, uvijek iznova za nas žrtvuje, ali je uvijek i onaj živi, dakle uskrsli Jaganjac. Jer samo On – zaklani i živi Jaganjac ‒ može »sve činiti novo«! Tako smo čuli iz knjige Otkrivenja. Ali On to doslovce čini po svojim svetim Tajnama. Praktički nevidljivo, čini »sve novo« po svojoj Riječi! Zato sa svih neizmjernih visina Božje Svesilnosti On silazi i u sve neizmjernije ponore naših slabosti. Zar ne molimo u vjerovanju: »I sašao nad pakao…«, a to se nije dogodilo samo u pashalnoj noći. Niti samo u tolikim ratovima, pandemijama, različitim zemljotresima… Samo je On onaj koji jedini izvodi čovječanstvo iz svih naših ponora pred-pakla.
On, spasonosni Jaganjac – kao veliki Pontifeks – na tome tajanstvenom mostu KRIŽA između »neba i zemlje«, On tu među nama postavlja šator – pravo svetohranište Božje prisutnosti. Odatle nam i govori:
»Evo šatora Božjega s ljudima…
Evo, prebivat ću među vama,
jer vi ste moj narod,
a ja sam Bog s vama« (Otk usp. 21, 3).
Tako je između nas i Njega ‒ Jaganjca, moja draga braćo i sestre, stvoren doista »novi SAVEZ«, i to u Njegovoj krvi. To je razlog zašto našu sinodu završavamo upravo Euharistijom; Žrtvom! U svojoj vjeri, dakle, kušamo te najegzistencijalnije stvarnosti. Kušamo prisutnost anđela i svetih. Kušamo prisutnost Svevišnjega…
Taj proces duhovnog zbivanja tako je tajanstven da ga ništa ne može ni izreći niti opisati. To što mi danas u svojoj vjeri blijedo opipavamo nije obična »gora nedostižnog«, pa, dakle, ni ona najviša zemaljska gora – kako nas poučava poslanica Hebrejima. To nije ni naš zemaljski oganj, ni mrak, ni tama, ni vihor! »To nije ni glas trublji ni tutnjava tolikih ljudskih glasova“, zaključuje pisac.
Pristupili smo, naprotiv, nastavlja pisac:
»Gradu Boga živoga,
Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela…
Crkvi Prvorođenca…« (Hebr 12, 18‒24).
Ukratko: približili smo se »Posredniku novoga saveza« – Isusu Kristu.
Braćo i sestre: budimo s Njime, budimo u Njemu; budimo za Njega…
Jer onda nismo više, kako nas uči sv. Pavao, »tuđinci i pridošlice…,
nego sugrađani svetih i ukućani Božji!« (Ef 2, 19). U Crkvi Kristovoj nitko nije ni tuđinac ni pridošlica. Ova je činjenica posebno važna za našu nadbiskupijsku zajednicu!
Kolike li radosti! Jesmo li toga svjesni?
Braćo i sestre! Slavili smo, dakle, sinodu da ne bismo zaludu bacali mreže naših djelatnosti! Da ne bismo postupali samo po zamisli naših subjektivnih, individualističkih i sebičnih programa! Da lađe naših župa ne bi više bile privezane uz obale sekularizma, imanentizma, sebičnosti, nacionalizma, trijumfalizma, fanatizma i zelotizma…
Sinoda nas je pozvala da budemo nutarnje slobodni i potpuno predani vjetru Duha Svetoga i dinamici Božje milosti! Da bismo tako stvarno postali »Božja obitelj«. I to po uzoru Bogomajke Djevice Marije, koja je najsjajnija »slika Crkve« te, dakle, naš putokaz i uzor.
I kako je samo providnosno: dok obnavljamo svoju crkvenu zajednicu, obnavljamo i našu katedralnu crkvu Blažene Djevice Marije – na Nebo uznesene!
Neka nas, dakle, Ona prati dok isplovljavamo lađom naše Crkve na pučinu budućnosti, na pučinu poslušnosti Očevim spasenjskim nacrtima. Amen
