HomeduhovnostTko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?

Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?

Razmišljanje o misnim čitanjima 12. nedjelje u liturgijskoj godini

Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju? (Mk 4, 35-41)

Evanđelje nam ovo nedeljne liturgije prikazuje Isusa koji očituje svu svoju božansku snagu, Isusa koji utišava oluju. Na to nas evanđelje priprema prvo čitanje u kojem Bog govori Jobu, podsjećajući ga na svoju moć nad morem. Drugo nam čitanje prikazuje drugu perspektivu, jer govori o ljubavi Krista koji je umro za sve ljude; nije koristio svoju čudesnu snagu kako bi izbjegao smrt, nego je svoj život dao za nas.

U odlomku iz Markova Evanđelja vidimo Isusa koji lađom s apostolima prelazi na drugu stranu Galilejskoga jezera.

Nad jezerom se podigla snažna oluja. Galilejsko je jezero smješteno 200 metara ispod razine mora i tamo su česte oluje, jer vjetar može ispuniti taj prostor, izazivajući silovite pojave. Oluja koja nastaje dok su Isus i učenici na jezeru, zaista je opasna; baca valove u lađu, toliko da se ona već napunila vodom.

 

Isus na krmi spavaše na uzglavku. Tu se očituje u svojem čovještvu; spava unatoč buci vjetra; umoran je zbog napora svoje službe i osjeća potrebu za odmorom.

Učenici ga probude i kažu mu: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Tu možemo primijetiti kako su to učenici spontano izgovorili.

Stoga se Isus probudi, zaprijeti vjetru i kaže jezeru: „Utihni! Umukni!“. Vjetar se smiri i nasta velika utiha.

U tom događaju primjećujemo veliku suprotnost između jednostavnog Isusovog čovještva: „Povezu Isusa kako već bijaše u lađi“, kaže evanđelist Marko i onda dodaje: „A on na krmi spavaše na uzglavku“. Nakon toga dolazi njegovo božansko djelovanje: „Zaprijeti vjetru i reče moru: Utihni! Umukni!“ I zapovijed je odmah izvršena: „I smiri se vjetar i nasta velika utiha“.

Nakon što je smirio oluju, Isus prekorava učenike: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Iako je Isus bio s njima, učenici nisu imali vjere. Istina, njegova je prisutnost izgledala jednostavna ljudska prisutnost, a ne božanska. Upravo zbog toga potrebno je vjerovati i ići dalje od privida, prepoznati i priznati da je Isus stvarno Gospodin.

Isusovo čudo izaziva veliki strah u učenicima, jer to je očitovanje božanske snage. Jedan drugome govore: „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“ Odgovor na to pitanje lak je za nas koji poznajemo sav Isusov život i znamo da je Sin Božji, začet po Duhu Svetom i da je postao čovjekom kako bi nas spasio; uistinu je Bog, i stoga ima svu vlast na nebu i na zemlji. Ima božansku moć, jer samo Bog može zapovijedati moru.

U prvom čitanju Gospodin Jobu kaže: „Tko li zatvori more vratnicama kad burkajuć se navrije iz utrobe; kad oblakom ko haljom ga odjenuh i maglom gustom ovih ko pelenam’; kad njegovu sam odredio među, vrata stavio s prijevornicama? ‘Dotle ćeš, rekoh, dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!’“

Ljudi nemaju vlast nad prirodom. Kada ona navali, ljudi se nađu u velikoj opasnosti i nemaju mogućnosti oduprijeti se njezinom nasilju. Međutim, Bog je veći od svega i ima vlast nad svim prirodnim pojavama. Isus je sudionik te vlasti i to u tom evanđeoskom događaju pokazuje kako bi u učenicima potaknuo veliku vjeru.

Taj je događaj poučan i za nas. Dakle, nalazimo se u opasnoj situaciji; kada smo pogođeni olujom bilo kakve vrste, mislimo da je Isus odsutan, da ne može ili ne želi intervenirati. Međutim, kao i učenici, moramo ići njemu, i s velikim povjerenjem reći: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Moramo mu se obratiti s vjerom. Ako nemamo vjere, naša situacija zaista postaje beznadna, jer upravo naš nedostatak vjere sprečava Gospodinov zahvat.

Drugo nam čitanje prikazuje drugačiju perspektivu. Sveti Pavao podsjeća Korinćane da je Isus umro za nas. Isus ne koristi svoju čudesnu moć kako bi izbjegao smrt; na križu za sebe ne čini nikakvo čudo. Njegovi ga neprijatelji izazivaju, govoreći: „Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!“; „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“ Isus je mogao na čudesan način sići s križa, no nije to htio učiniti; zašto? Iz ljubavi prema nama.

Ljubio nas je i za nas samoga sebe predao u smrt. Evanđelist Ivan kaže: „Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“, to jest do te mjere da je za nas podnio smrt. Ta činjenica potpuno mijenja našu situaciju. Sveti Pavao kaže: „Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe“. Isus nas je sve u svojoj smrti uzeo sa sobom, kako bi preobrazio naš život.

„On za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu“. Isus je umro zbog ljubavi, da bismo mi živjeli u ljubavi. Događa se preokret naše situacije. Ako je Isus za nas umro iz ljubavi, mi nemamo pravo sebično živjeti za sebe, nego moramo živjeti za njega i prihvatiti novi život koji nam je priskrbio svojom mukom i smrću, život obilježen osobito krajnjom ljubavlju. Dakle, moramo se potpuno odreći svoje sebičnosti i prihvatiti u sebi dinamizam ljubavi Krista koji nas vodi živjeti za druge i tražiti njihovo spasenje, a ne svoju korist.

Sveti Pavao kaže: „Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo“. Apostol Pavao želi nam pomoći shvatiti da naš način gledanja stvari više ne može biti jednostavan ljudski način. Stoga kada susretnemo neku osobu, moramo reći: To je osoba za koju je Krist umro, osoba kojoj je dao novi život.

Isusa također više ne poznajemo po tijelu. Učenici koji su ga poznavali prije muke, nakon njegove muke, više ga nisu poznavali na isti način. Naime, znali su da je po svojoj muci korjenito promijenio svoje ljudsko stanje i da se sada nalazi na drugoj razini života. I mi moramo doći Isusu u to novo stanje. Radi se o životu u kojem više nije tijelo ono koje vlada i zapovijeda, nego Duh koji svime upravlja; Duh Sveti čiji su plodovi mir, radost i ljubav.

Sveti Pavao kaže: Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. To je upravo tako jer je biće koje je stvorio Duh Sveti. „Staro uminu, novo, gle, nasta!“ To je naš prekrasan život Isusova uskrsnuća koji je za nas postao duh koji daje život.

U euharistiji prihvaćamo novi život uskrslog Krista. On je postao živi kruh, kako bi nam dao taj život. Radi se o životu koji cijeli pokreće Duh Sveti, potpuno poslušnom Duhu i otvorenom velikodušnim odnosima sa svom našom braćom i sestrama.

(vn/kmc)

FOLLOW US ON: