Tragovima Uskrsloga
Uskrs 2021. godine ipak smo u jeku pandemije proslavili svečanim bogoslužjem, poštujući epidemiološke mjere zaštite javnog zdravlja. Na našu sreću, nije se ponovio scenarij iz proljeća prošle godine, kad nam je uskrsna liturgija bila dostupna samo putem televizije ili interneta.
Krist je živ!
Liturgijom svetog trodnevlja sjećamo se konkretnog povijesnog događaja točno zacrtanog u koordinatama vremena i prostora ‒ muke, smrti i uskrsnuća Kristova. No liturgija se ne ograničava samo na razinu sjećanja i podsjećanja, nego u sebi sadrži dinamiku uprisutnjenja. Krist nije samo junak iz davne prošlosti kojim su ispunjene stranice arhivskih zapisa i koji živi u sjećanju svojih sljedbenika. On je živi Gospodin, sjedi zdesna Bogu Ocu i odonud će doći suditi žive i mrtve. U jednoj prelijepoj uskrsnoj misnoj molitvi se o Njegovoj objektivnoj prisutnosti govori: »On se za nas sveudilj prinosi, vječno nas zagovara i pred Tobom (Bogom Ocem) brani. Jednom ubijen više ne umire. Jednom žrtvovan zauvijek živi…«
Isus je tvoj i moj brat!
Liturgijskim sjećanjem mi zapravo sklapamo savez zajedništva i prijateljstva s Njime, povjeravamo se Njegovoj ljubavi, prihvaćamo Njegovu ispruženu bratsku ruku i priznajemo Njegov autoritet Učitelja. U tome zajedništvu s Njime preuzimamo na se slatki jaram i lako breme Njegove sudbine Sina i brata, postavši suzajedničarima Njegovog sinovskog odnosa s Bogom i bratske ljubavi prema čovjeku. Liturgija nas stavlja u Isusove okvire da se na kraju preobrazimo u ono što slavimo i u slavlju primamo ‒ Krista, Božjega Sina i našega brata.
Uskrs – vrijeme naše promjene!
Poslije trodnevlja muke, smrti i uskrsnuća ulazimo u 40 dana uskrsnog vremena sve do blagdana Isusova Uzašašća na nebo. Poput apostola i učenika uključeni smo u radosne i iznenađujuće susrete s Uskrslim Kristom prodirući u stvarnost uskrsnuća, jer ovaj događaj mijenja i našu sudbinu, definira naš identitet, određuje našu poziciju u svijetu, utječe na našu budućnost. Ovo vrijeme pruža izvanredne prilike za napredovanje u spoznaji koja vodi do ljubavi i sazrijevanja u ljubavi koja potiče na spoznaju. Jedna liturgijska molitva ovako karakterizira ovo liturgijsko vrijeme:
Bože vječnoga milosrđa, Ti svake godine vazmenim slavljem užižeš vjeru svoga svetog naroda. Umnoži u nama milost, da sve dublje shvaćamo što je križ koji nas je oprao, što je duh koji nas je nanovo rodio, što je krv koja nas je otkupila…
Uskrsnuće – rađanje na viječni život!
Bogoslužje uskrsnog vremena u prvom planu naglašava činjenicu objektivnog karaktera: Onaj tko je bio raspet, ubijen i sahranjen, ustao je od mrtvih. Radi se o činjenici praznog groba, susreta s Uskrslim i dodira Njegovih zacijeljenih, proslavljenih rana. Stvarnost Uskrsnuća ne iscrpljuje se samo u činjenici čuda da je mrtvo tijelo oživjelo, da se mrtvac podigao iz groba, da je progovorio, prohodao i, napustivši podzemlje, stupio u svijet živih. Dakle, nije dovoljno zaustaviti se na razini biološkog, na medicinskoj činjenici, jer uskrsnuće pretpostavlja preduvjete zasnovane na Ljubavi Boga Oca prema svome Sinu.
To je i tema propovijedi apostola Petra u kojoj objašnjava bit i svrhu Isusova uskrsnuća. Taj biblijski tekst čitamo na uskrsni ponedjeljak jer nam Uskrsnuće predstavlja kao djelo očinske Božje intervecije u povijest čovjeka:
»Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po Njemu učini među vama ‒ Njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog Ga uskrisi, oslobodivši Ga grozote smrti, jer ne bijaše moguće da ona Njime ovlada. David doista za Nj kaže: Gospodin mi je svagda pred očima, jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da Pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga.«
Isus je Sin Božji!
Isusovo uskrsnuće proizlazi iz dinamike ljubavi Oca koji se zalaže za svoga Sina i potpunog predanja Sina Ocu. Samo imajući u vidu Isusovu sinovsku povezanost s Bogom Ocem, stječemo uvid u cjelokupnu stvarnost Uskrsnuća i njegove posljedice u odnosu na nas i svijet. U tom smislu u dane uskrsnih sedmica u liturgiji razmatramo tekstove iz Evanđelja po Ivanu, koji nam prikazuju Isusovu okrenutost Bogu Ocu i Njegovu duboku usidrenost u očinskoj ljubavi Boga. Na temelju tih čitanja možemo shvatiti da je Isus patnik kao mnogi prije Njega i mnogi po Njemu, no ipak drugačiji. Pojavio se Onaj tko je snažnije od svih stisnut u Božjem zagrljaju. Pojavio se Sin koji se Bogu obraća kao Ocu sa sinovskim povjerenjem i pouzdanjem. Pojavio se Sin koji otkriva svoj Ja sačuvan, prisutan u ljubavi onoga Ti Božanskog Oca. Pojavio se Sin koji svoje »Ja jesam« uvijek izriče zajedno s »Hvala Ti, Oče, što me ljubiš.« Pojavio se Onaj tko pored svoga Ja uvek stavlja Očev Ti, sa svijesti da bez ovoga Ti Oca cijela priča o Njegovom Ja ne bi ni započela. Njegov zemaljski život slijedi samo jedan pravac ‒ On je Sin koji se oslanja na ljubav Boga Oca. Sadržaj Njegovog bića je neprekidni čin povjerenja i pouzdanja u Očevu ljubav koja ne može iznevjeriti. Njegovo poslanje je navještaj radosne vijesti o Bogu Ocu čija je ljubav izvor i garancija opstanka.
Povijerenje i potpuno predanje!
Paradoksalno, vrhunac sinovskog povjerenja i predanja dostiže se u drami križa. Isus gubi sve vidljive i opipljive sigurnosti za koje se ljudi obično bore, unaprijed se tresući pri samoj pomisli na gubitak. Gubitnik je, ali je ipak uspio sačuvati ono što se kasnije pokazalo kao presudno za Njegovu budućnost ‒ svoj sinovski odnos s Bogom koji nije izgubio privlačnost očinskog lica ni kad ga promatra zakrvavljenih očiju. Na kraju je izrekao kratki manifest u kojem je sve objasnio: »Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj.« Ovim je manifestom izbjegao poniranje u ništavilo i pao je u naručje Božje očinske ljubavi.
Svijet ljubavi a ne svijet sukoba i mržnje!
Gledajući kroz prizmu očinsko-sinovskih odnosa, Uskrsnuće je ključni moment inauguriranja novog poretka, poretka Božjega kraljevstva u kojem darujuća ljubav Oca i zahvalna primajuća ljubav Sina zasnivaju vladavinu harmonije i suspendiraju svaku podijeljenost, sukob i smrt. Nakon potpunog predanja Sina Očevoj ljubavi u trenutku smrti, priroda, svijet, vlastito tijelo i drugi više ne vrebaju neprijateljski, ne ugrožavaju, ne prijete, nego su postali ono »ti« prijatelja koji s drugima želi živjeti u skladu i savezništvu, bez sukoba. Priroda, drugi i vlastito tijelo slijede logiku očinsko-sinovskih odnosa, uklapaju se u poredak darivanja i primanja, slušaju imperativ savezništva, suradnje i prijateljstva. Sklad ljubavi Oca sa Sinom i Sina s Ocem koji kulminira na križu prelijeva se i zahvaća sve oblasti života, preobražavajući neprijatelja u saveznika, prepreku na putu ‒ u podršku. U tome novom poretku, koji je započeo događajem Isusova uskrsnuća, tijelo više ne figurira kao izvor boli, patnje i prevare, nego dobiva status savršenog sredstva djelovanja i izražavanja duha koji teži istini i slobodi; drugi koji nas okružuju gube poziciju neprijatelja, postavši bljižnjima, braćom i sestrama, a na kraju i sama priroda darežljivo nudi sve uvjete za rast i sazrijevanje bez prijetnje rušenja i katastrofa. Isusovim uskrsnućem nastupilo je vrijeme novoga neba i nove zemlje, čiji se plodovi mirno uživaju bez straha od neprijatelja koji ruši i pljačka. Isusova smrt i uskrsnuće unijeli su na scenu svijeta novi scenarij koji je alternativa propadanju, sukobu i smrti, nadglasali su dotadašnji većinski glas koji je patnju i smrt proglasio jedinim zakonom ljudske sudbine, nudeći teorije o neprikosnovenosti ljudskog bola kao definitivnoj točki, tako očitoj da o tome nema svrhe ni raspravljati.
“Mir vama”
Iz Isusove sudbine raspetoga i uskrsloga kliče na nas nada. Nada da ćemo i mi, posinovljeni u jedinom Sinu i zagrljeni ljubavlju Oca, dočekati ovo Isusovo vrijeme novoga neba i nove zemlje. Već sada i ovdje ta nada donosi plodove u obliku mira i spokoja duše. Isus se poslije Uskrsnuća obraća učenicima pozdravom »Mir vama.« To nije samo puka učtivost koja bi spadala u kurtoaziju. Mir je plod susreta s Uskrslim. Temelji se na nadi da će Isusova pobjeda postati i naša budućnost. Po Kristu umrlom i uskrslom postali smo Božja svojina koja neće propasti, iščeznuti ‒ Očeva ljubav to ne može dopustiti. I u toj najguščoj tami svijetlit će milosno lice Boga Oca. I u toj najtežoj tišini čut ćemo glas Oca: Ovo je sin moj ljubljeni, u Njemu mi sva milina. I u tim najzamršenijim putovima nači ćemo izlaz, otvorena vrata ‒ k Bogu Ocu. Mir u srcu Kristova sljedbenika je anticipacija našeg uskrsnuća u Kristu, anticipacija vremena kad će se grobovi otvoriti, vremena kad će slijepi u smrtnome mraku pozdraviti sunce novoga dana, vrijeme kad će gluhi u tišini i muku groba opet začuti živu vrevu ulica, vremena kad će se dijete vratiti u ruke majke, vremena kad će se rastavljeni opet zagrliti, vremena kad će ratnici pružiti ruku pomirenja, vremena novog Neba i Zemlje…
vlč. Andrej Đuriček
Izvor: Bl.4/21, str. 4
