Treći dan Božićne devetnice, 18. decembar

A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«
Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku:
Evo, Djevica će začeti i roditi sina
i nadjenut će mu se ime Emanuel
– što znači: S nama Bog!

(Mt 1, 18 – 25)

 

Navještaj Josipu

Jedna od velikih dilema koja muči suvremenog čovjeka je pitanje kako pomiriti zahtjev osobne slobode i autonomije na kojima se danas toliko inzistira, s potrebom pokoravanja zakonima i pravilima koja su neophodna u društvenom životu. U vezi ove dileme postoje dva ekstremna pristupa – prvi apsolutizira slobodu ljudskog subjekta; zakoni, pravila, norme doživljava kao nužno zlo koje nevoljno prihvaća samo da bi izbjegao veće zlo; drugi pristup toliko uzvisuje kolektiv da potpuno zasjeni pojedinca nametajući mu nasilno zakone uopće se ne obazirući na njegov status slobodne osobnosti. Razmotrit ćemo ova pitanja iz perspektive evanđeoskog odlomka koji uzimamo treći dan Božićne devetnice.

U današnjoj službi riječi nastupa kao glavni lik Josip. U vezi njega navodi se jedina moralna karakteristika – pravednost, Josip je muž pravedan. Pravednost u biblijskom smislu se poklapa sa stanjem dosljednog, vjernog izvršavanja zakona u kojem se na kraju krajeva očituje Božja volja. Pravednik je onaj koji shvaća i prihvaća vrijednosti sažete u zakonima i primjenjuje ih u svojoj svakodnevnici. Prihvaćanje i primjena zakona pretpostavlja moralni čin interiorizacije, pounutrašnjenja, u tom smislu da zakoni postanu dio vlastite savjesti kojom se vrši moralna procjena pojedinih misli, riječi i djela. Izraženo riječnikom proroka: Zakon na kamenim pločama mora biti uklesan u srce – u ono srce koje treba da bude poslije tijela obrezano.

Pravedan Josip predstavlja prototip morala koji shvaća samu bit i smisao zakona, prihvaća ga kao osobni životni projekt i dosljedno ga provodi u okolnostima koje u Josipovom slučaju nimalo nisu bile rutinske. Josip saznavši da je njegova zaručnica zatrudnjela prije braka bez njega, odluči aplicirati zakon iz oblasti bračnog prava u njegovoj plemenitoj dimenziji zaštite osobe – ne želi otvarati komliciran proces dokazivanja krivice ili nevinosti koji bi ženu izložio osudi okoline. Josip bira legitiman i legalan postupak koji zakon u svojoj mudrosti i obziru predviđa s ciljem da zaštiti dobro osobe, drugoga, njegovo dostojanstvo. Na kraju, Josipov stav možemo kvalificirati kao najprecizniji način tumačenja i najsavršeniji način primjene jedne zakonske odredbe. Sam Isus, Josipov potomak, bit će tijekom javnog djelovanja često optužen za nepoštivanje i kršenje zakona i običaja, ali to je samo površan i zlonamjeran pogled, jer Isus je kao Vječna Riječ Oca najkompetentniji tumač zakona i kao Božji Sin najdosljedni vršitelj Božje volje koja prožima svako slovo zakonskih propisa. Sam o sebi kaže da nije došao ukinuti Zakon i Proroke već usavršiti, dovesti do savršenstva.

Život svećenika se u mnogim svojim segmentima ostvaruje kao tumačenje, shvaćanje i prihvaćanje zakona, pravila, norma koja su nametnuta ili bolje rečeno dolaze izvana od crkvene institucije. U sferi odnosa prema zakonu prijeti opasnost pada u stanje moralnog i pravnog formalizma i legalizma; stanje u kojem glavna briga leži samo na vanjskom opsluživanju zakona bez shvaćanja biti i smisla zakonskih odredaba i bez bilo kakve interiorizacije pravila. Moralni i pravni formalista i legalista fiksiran je čvrsto u svojoj volji, nepristupačan poticajima i nadahnućima koje pristižu izvana, ali su upućene njegovom Ja, ostaje gluh i slijep na pouke koje mu želi priopćiti Ti drugoga, Ti zajednice koja mu se obraća. Legalizam i formalizam na kraju završe u sebičnom oportunizmu, plitkom pragmatizmu, licemernoj teatralnosti, u hedonističkom fokusu na vlastito Ja. To je put u usamljenost bez drugih ili protiv njih. Autentični zakoni i pravila potvrđuju i promoviraju načela susreta, zajedništva, suradnje, uzajamnog poštivanja, razmjene dobara, spašavanja jednih i drugih, jednostavno otvaraju vlastito ja prema drugome.

U našem sinodalnom hodu pozvani smo pomagati sebi i drugima u dubljem razumijevanju smisla i srži zakona, u poticanju na njihovu primjenu u našem djelovanju – radi sazrijevanja u pravoj slobodi koja nije samovolja, radi olakšanja pristupa milosti spasenja sebi i drugima, radi intenziviranja duha zajedništva i suradnje, radi uspješnog zajedničkog traganja za istinom i dobrom.

Vlč. Andrej Đuriček

KMC