U Beogradu proslavljena svetkovina svetih apostolskih prvaka Petra i Pavla
U župi svetog Petra apostola u Beogradu, u ponedeljak 29. juna, svečano je proslavljena svetkovina zaštitnika župe, apostolskog prvaka sv. Petra. Središnje euharistijsko slavlje predvodio je preč. Ivan Poleto, kancelar Beogradske nadbiskupije i župnik katedralne župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu uz koncelebraciju p. Smiljana Milićevića, SI, župnika domaćina i dekana Beogradskog dekanata i p. Josipa Opat, SI, župnog vikara, dok je za orguljama svečanosti doprineo p. Marijan Steiner.
Veliki broj vernika i hodočasnika okupio se na svečanom misnom slavlju kako bi zajedno proslavio ove nebeske zaštitnike i molio za njihov zagovor
Na početku misnog slavlja okupljene vernike pozdravio je župnik p. Smiljan, koji je zahvalio preč. Poletu što je prihvatio da predvodi misno slavlje. Poseban pozdrav uputio je ministrantima katedralne crkve, koji su sa svojim župnikom došli kako bi zajedno sa vernicima ove župe i ostalim hodočasnicima iz župa Beogradske nadbiskupije proslavili patrona župne zajednice, svetog Petra.
U svojoj nadahnutoj propovedi preč. Poleto govorio je o tome ko su zapravo bili sveti Petar ali i sveti Pavle koga ne smemo zabraviti, budući da Crkva njihov praznik proslavlja zajedno, o niti koja ih je spajala do samog kraja ali i o njihovim razlikama, slabostima i vrlinama, kao i povezanošću sa današnjim čovekom i vremenom.
“Oni su ljudi koju su bili toliko različiti, u svom poreklu, obrazovanju, karakteru, životnom putu. Jedan je bio ribar s Galilejskog jezera, čovek koji je bio naviknut na težak, fizički rad, mreže, more, valove, nepredvidivost mora. Drugi je bio učenjak, iz starog odgoja u strogoj tradiciji poznavatelj Svetog pisma, grčkog jezika, rimske kulture. Jedan je bio spontan, nagao i često vođen srcem, drugi je bio sustavan, prodoran i iznimno obrazovan. A ipak vidite ta dvojica ljudi postali su dva najveća stuba Crkve”, istakao je propovednik poručivši da su upravo u svojim različitostima pronašli jedinstvo u veri i zajedničkom poslanju.
Nastavljajući razmišljanje o njihovom zajedništvu, uprkos svim razlikama koje su ih delile i svetosti koju su dostigli uprkos svojim ljudskim slabostima i greškama, propovednik je rekao: “U Rimu, gradu koji je bio središte najvećeg carstva tadašnjega sveta, nalaze se njihovi grobovi. Ljudi koji se po svim ljudskim kriterijumima nisu trebali naći na istom mestu završili su pod istim nebom, u istom gradu, u istoj veri i njihova krv natopila je temelje crkve koja danas živi upravo od njihovog svedočanstva.”
Nakon svečanog misnog slavlja druženje je nastavljeno u dvorištu crkve, gde su župljani pripremili prigodno posluženje, pružajući priliku za susret, razgovor i zajedničko slavlje u duhu župnog zajedništva.
Marija Antonela Kanelić
