HomeIstorijat

Kratki istorijat Beogradske nadbiskupije

Kršćani su prisutni na današnjem prostoru Republike Srbije od prvih vekova, zahvaljujući prisutnosti Rimskih legija na ovim terenima.

Na teritoriji Srbije postojale su nekoliko biskupija: Semendrija (Smederevo), Viminacijum (Kostolac), Naissus (Niš), Ramesijana (Bela Palanka), koje su spadale pod jurisdikciju Sirmijumske mitropolije (Sremska Mitrovica). Pod Sirmijumsku mitropoliju u to vreme potpadale su i provincije: Panonija, Dalmacija, Mezija, Dakija Dardanija i Prevaltanija  i Makedonija.

U V.  veku zbog provale varvarskih plemena, administrativno i crkveno sedište prefekture Ilirika, koju su činile pomenute provincije, preneto je iz Sirmijuma u Solun. Početkom VII veka, Solun je bio i papski vikarijat. U crkvenom pogledu ova prefektura potpadala je pod jurisdikciju Rima sve do sredine VIII veka.

Navalom Slovena i Avara u VII veku, na Balkanu je bila uništena kako vizantijska upravna, tako i crkvena vlast.

Tokom VIII i IX veka među Slovenima su delovali rimski i vizantijski misionari. U to vreme dolazi do pokrštavanja Srba i Bugara od strane Carigradske patrijaršije. Između VII i XII veka, za Balkan će ratovati Vizantija, Bugarska i Ugarska. U Vatikanskom arhivu se mogu naći podaci o postojanju Beogradske biskupije za vreme vladavine Bugara nad Beogradom u IX veku. Papa Ivan VIII. u pismu knezu Borisu od 16. aprila 878. godine izričito spominje Beograd, koristeći pri tom njegovo novo ime: beli grad.

Posle Velikog raskola 1054. godine, naporedo postoje katolička biskupija i pravoslavna episkopija, koja je bila pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije.

Od kraja XI. veka, Beogradska biskupija nalazila se pod jurisdikcijom kaločkog nadbiskupa. Kaloča je bila centar crkvene uprave u Ugarskoj.

Do XV   veka teritorija Biskupije obuhvatala je: Mačvu u kojoj je postojalo više župa, Beograd, Smederevo i Golubac.

U periodu od XI. do XVII. veka  vremenski razmaci stolovanja biskupa je bio jako velik. Ako uzmemo u obzir da je u srednjem veku Beograd često bio razaran, možemo zaključiti da su se biskupi u nesigurno vreme povlačili u Ugarsku i odatle vršili svoju funkciju, tako da ih možemo nazvati titularnim biskupima.

Jurisdikciju nad katoličkim življem u Srbiji vršio je posle nadbiskupa Kaloče barski nadbiskup, a kasnije bosanski biskupi.

Za vreme austrijske vladavine nad današnjom užom Srbijom – od 1687. do 1699. i od 1718. do 1739. godine – ponovo je uspostavljena Beogradska biskupija, koja je između 1720. i 1739. nosila naslov Beogradsko-smederevska biskupija.

Počev od 1739. postoje samo titularni biskupi i apostolski administratori i takvo stanje traje sve do 1924. godine.

Godine 1851. papa Pio IX postavio je đakovačkog biskupa Josipa Jurja Štrosmajera za apostolskog vikara za celu Kneževinu, odnosno Kraljevinu Srbiju, u kojoj je živelo 10.000 katolika. Međutim, došlo je do sukoba između Štrosmajera i austrougarskih vlasti oko postavljanja sveštenika i gradnje crkava. S razvitkom ekonomskih veza između Srbije i Austro-Ugarske i gradnjom železnice Beograd–Niš–Vranje, osamdesetih godina XIX veka u Srbiju dolaze stručnjaci i radnici katoličke veroispovesti, mahom Nemci, Francuzi i Italijani. Godine 1883. Štrosmajer je u Srbiju poslao oca Čezarea Tondinija koji je delovao u Kragujevcu, gde je bilo 600 katolika zaposlenih u kragujevačkoj fabrici. Pored o. Tondinija, pastirsku dužnost obavljao je i o. Marbo. 1884, Tondini je blagoslovio kapelu u Nišu, koji je nastanjivalo preko 1000 katolika, a 1885. u istom gradu otvorio je i katoličku crkvu. Na takvo delovanje sveštenika srpske vlasti gledale su blagonaklono, a dokaz za to su upravo izveštaji sveštenika koji nam govore o njihovoj predusretljivosti kao i predusretljivosti kralja Milana.

Pored pastoralnog delovanja, o. Tondini je pripremao teren i za sklapanje konkordata između Srbije i Svete stolice. Međutim, tome se protivila Austro-Ugarska jer je htela da Srbija i u crkvenom pogledu zavisi od nje.

U Kraljevini Srbiji u to vreme postojale su tri župe: Beograd, Niš i Kragujevac. Prva crkva izgrađena je u Nišu 1887. g. U Beogradu je u to vreme živelo preko 5000 katolika, a postojala je samo jedna kapelica, i to u zgradi austrougarskog poslanstva.

Godine 1914. između Kraljevine Srbije i Svete stolice sklopljen je Konkordat kojim je ustanovljena Beogradska nadbiskupija. Pod jurisdikciju Nadbiskupije pripala je i sufraganska Skopska biskupija. Mons. fra Ivan Rafael Rodić OFM, imenovan za prvog beogradsko-smederevskog nadbiskupa 29. oktobra 1924. godine, dok je obavljao službu apostolskog administratora Banata sa sedištem u velikom Bečkereku (Zrenjaninu). Pred njim su bili ogromni zadaci, jer je trebalo organizovati rad obnovljene Nadbiskupije na svim nivoima, od temelja.

Nakon nadbiskupa Rafaela Rodića, Beogradsku nadbiskupiju vodili su: Josip Ujčić (1936–1964), Gabrijel Bukatko (1964–1980), Alojzije Turk (1980–1986), Franc Perko (1986–2001), Stanislav Hočevar (2001-2022).

Papa Sveti Ivan Pavao II formirao je 1986. godine Beogradsku metropoliju, kojoj pripadaju i Subotička i Zrenjaninska biskupija.

Stanislav Hočevar je preuzeo vodstvo Nadbiskupije 2001. godine, i vodio ju do 2022. godine. Sadašnji nadbiskup Ladislav Nemet je za beogradskog nadbiskupa imenovan 5. XI 2022. godine.

Ušao u posed 10.12.2022. godine.

Papa Franja kreirao ga je kardinalom 07.12.2024. godine i dodelio mu crvku Stella Maris u Ostiji.

Površina današnje nadbiskupije iznosi oko 50.000 km2 i obuhvata celu Srbiju bez Vojvodine , a broji oko 40.000 vernika.

Godine 1997. formirana je Biskupska konferencija Jugoslavije, koja je obuhvaćala Beogradsku Nadbiskupiju, Barsku nadbiskupiju, biskupije: zrenjaninski, subotički, kotorski te prizrenski apostolsku administraturu.

Biskupska konferencija u današnjem obliku oformljena je 2004. g. kao Međunarodna biskupska konferencija svetih Ćirila i Metodija i sačinjavaju je Nad/biskupije: Beogradska nadbiskupija, Subotička biskupija, Zrenjaninska biskupija, Sremska biskupija, Krsturska grkokatolička eparhija, Prizrensko-prištinska biskupija, Barska nadbiskupija, Kotorska biskupija, Skopska biskupija i Strumičko-skopska grkokatolička eparhija.

Nadbiskupija je podeljena na 16 župa: pet župa u Beogradu, uz župe u Valjevu, Šapcu, Boru, Zaječaru, Nišu, Aleksincu, Kraljevu, Kragujevcu, Smederevu, Jagodini i Ravnoj Reci. U okviru jagodinske župe nalazi se kapelica u Kruševcu, a u okviru Kraljeva kapelice u Užicu i Vrnjačkoj Banji.

Pored dijecezanskih sveštenika, u Beogradskoj nadbiskupiji deluju i redovnici sledećih redovničkih zajednica: franjevci Provincije Bosne Srebrene, lazaristi Slovenačke provincije i isusovci Hrvatske provincije. Tu su još i redovnice usmiljenke  kćeri kršćanske ljubavi.

Deluju i dva apostolska pokreta: Pokret fokolara i Neokatekumenski put.