HomevestiO skorom otkrivanju Arhiva Svete Stolice i odnosu Katoličke Crkve prema Hitlerovu Trećem Reichu

O skorom otkrivanju Arhiva Svete Stolice i odnosu Katoličke Crkve prema Hitlerovu Trećem Reichu

Na slici: Predstavljanje u Tiskovnom uredu Svete Stolice otvaranja Arhiva Svete stolice, o pontifikatu pape Pija XII.

Prije nekoliko dana, 20. februara, održan je u Tiskovnome uredu Svete Stolice susret s novinarima na kojemu je najavljeno skoro otvaranje Arhiva Svete Stolice iz doba pontifikata pape Pija XII. (1939.-1958.). Otvaranje Arhiva predstoji 3. marta.

Talijanski književnik Filippo Tommaso Marinetti, ideološki začetnik futurizma, čije su ideje dale brojne poticaje nastanku talijanskoga fašizma, napisao je 1915. manifest naslovljen ″Rat jedina higijena svijeta″, u kojemu veliča, čak pobožanstvenjuje, imperijalizam i rat. A usuprot njemu možemo reći da navodno božanski ratni sukobi čovjeka na posve određeni način raščovječuju, bivajući mu opakim protivnikom i neprijateljem. Upravo je to značenje podrijetlom hebrejske riječi ″Sotona″. Sotona se odvajkada iskazuje protivnikom Boga i neprijateljem čovjeka. Papa Pio XII. nazvao je Drugi svjetski rat ″projektom Sotone″.

Prije nekoliko dana, 20. februara, održan je u Tiskovnome uredu Svete Stolice susret s novinarima na kojemu je najavljeno skoro otvaranje Arhiva Svete Stolice iz doba pontifikata pape Pija XII. (1939.-1958.). Otvaranje Arhiva predstoji 3. marta i unaprijed je izazvalo veliko zanimanje javnosti jer ima iznimno povijesno značenje ne samo zbog uloge Pape u tim olovnim vremenima nego i zato što se očekuje da će svjetlom istine obasjati događaje do sada obavijene velom tajne, a njihova je važnost globalnih razmjera, općeljudska i općecivilizacijska.

Papa Franjo je marta 2019. primio u audijenciju dužnosnike Vatikanskoga tajnog arhiva te najavio otkrivanje arhiviranih dokumenata koji se odnose na papinstvo Pija XII. Na toj audijenciji papa je Franjo uz ostalo rekao:

″Ozbiljno i objektivno povijesno istraživanje znat će kako u pravome svjetlu i primjerenoj kritici procijeniti djelovanje pape Pacellija, svijetle trenutke kao i one velikih nevolja, teških odluka, ljudske i kršćanske opreznosti, koji su se nekima mogli doimati kao prešućivanje, a koji su, naprotiv, bili pokušaji, ljudski gledano i vrlo mukotrpni, da se u trenutcima najveće tmine i okrutnosti održi upaljenim plamičak čovjekoljubivosti, skrivene, ali aktivne, diplomacije, te nade u mogućnost otvaranja srdaca.″

Među milijun i tristo tisuća dokumenata nalazi se i korespondencija između Vatikana i nuncijature u Berlinu te njemačkoga veleposlanika kod Svete Stolice. Predšasniku Pija XII., papi Piju XI., mnogi zamjeraju što je Katolička Crkva zaključila konkordat s Hitlerom i njegovim Trećim Reichom. Bijaše to 22. jula 1933., u godini Hitlerova dolaska na vlast. Katolicima se činilo da će time biti riješena brojna sporna pitanja između Crkve i države. Hitler se nastojao prikazati spremnijim na kompromis i velikodušnijim nego njegovi prethodnici iz povijesti Weimarske republike; stoga se može razumjeti zahvalnost koju su biskupi izrazili Hitleru. O tim događajima napisao je August Franzen u knjizi ″Pregled povijesti Crkve″ među inim i ovo:

″Dakako, u to vrijeme još nitko nije znao da su za Hitlera pregovori o njemačkom konkordatu samo taktički manevar koji mu služi da bi dobio na vremenu i zabio klin između Stranke centra i episkopata. Hitler je trebao vremena da bi učvrstio sebe i svoju vladu i pridobio katoličke birače. Neprestano je izbacivao parolu kako treba odbaciti ʹpolitički katolicizamʹ, a on će Crkvi dati što ona treba. Za uzvrat neka se Crkva odrekne političkog zastupstva. Te su riječi zvučalo lojalno i razumno.″

Samo Hitlerovi najbliži suradnici i pouzdanici mogli su znati što je Hitler stvarno mislio. Od rane je mladosti mrzio kršćanstvo jednakim destruktivnim žarom kao i Židove. U kršćanstvu je Hitler vidio nastavak židovstva, Isus i njegovi učenici i sljedbenici bijahu Židovi; kršćanski moral milosrđa i samilosti protivio se slici moćnoga germanskog čovjeka. ″Sve što je slabo mora se čekićem dotući. […] Želim silovitu, gospodstvenu, neustrašivu i okrutnu omladinu. […] Iz očiju joj treba blistati slobodna, divna zvijer. […] Trebaju naučiti kako će pobijediti strah od smrti. To je stepenica herojske omladine. Iz nje će izrasti sloj ljudi koji su mjera i cilj svijeta, sloj bogoljudi.″ To su fragmenti Hitlerovih zapisanih misli. Umjesto Bogočovjeka Isusa Krista, Sina Božjega, vladara svemira i povijesti, Bogočovjeka za kojega su svi ljudi, bez obzira na rasu i narodnost, djeca Božja i stoga braća i sestre – Hitler je postavio germanske ″nadljude″ i ″bogoljude″, koji imaju gospodariti svijetom, biti gospodari drugima tobože manje vrijednima ili posve nevrijednima i štetnima, kako su ih Hitlerovi nacional-socijalisti zvali, ″podljudima″. U svojemu ″konačnom rješenju″ namjeravao je Hitler iskorijeniti kršćanstvo jednako kao i židovstvo.

Dana 23. marta 1933., četiri mjeseca prije nego će zaključiti konkordat s Crkvom, Hitler je u krugu najužih suradnika rekao da s njome treba zaključiti mir te objasnio: ″Ja ću to i učiniti. A zašto da ne učinim? To me ne će zadržati da kršćanstvo kasnije iskorijenim iz Njemačke, da mu ne ostane ni traga ni glasa. Čovjek može biti ili kršćanin ili Nijemac. Jedno i drugo ne može biti.″

Zbog izrazito protuljudskih postupaka nacističkih vlasti i teških povreda konkordata uputila je Katolička Crkva mnoge i premnoge prosvjedne note. Ti su diplomatski protesti kulminirali u vrlo oštroj enciklici ″Gorućom brigom″ (″Mit brennender Sorge″; primijetimo da je enciklika umjesto na uobičajenome latinskom napisana na njemačkom jeziku). Dokument je objelodanjen 14. marta 1937. U njemu je iznesen oštar prosvjed zbog kršenja konkordata te jasna osuda panteizma, tj. protukršćanskoga sveboštva, neopoganstva, mita o germanskoj rasi i krvi te nacional-socijalistička idolatrija i pobožanstvenjenje Trećega Reicha. Dotična se enciklika iskazala velikom osudom nacističkoga režima. U osnovnoj redakciji sastavio ju je, prema želji pape Pija XI., kardinal Michael von Faulhaber. Ali to je ondašnjemu državnom tajniku kardinalu Pacelliju, budućemu papi Piju XII., izgledalo nedovoljno oštrim te je u smjeru najveće jasnoće i primjerene oštrine preformulirao najvažnije prigovore.

Godine 2011. otkriveni su dokumenti iz kojih je razvidno da je papa Pio XII. tijekom Drugoga svjetskog rata spasio život više od 11 000 rimskih Židova. Vidljiva je to crta čovječnosti na licu ratom izmučenoga čovječanstva. Kada kršćanin spašava Židova, spašava starijega brata, kako to lijepo reče sveti papa Ivan Pavao II.

O papi Piju XII. i otkrivenom sadržaju Arhiva Svete Stolice bit će još govora.

(rv/kmc)

FOLLOW US ON: