Intervju: “Svijet će vjerovati svjedocima…”

Objavljujemo intervju s ocem Laurentom Kružićem, sveštenikom iz Opatije i klerikom Riječke biskupije, vođen u Rimu od strane Miloša Vulića, našeg saradnika za Katolički medija centar, koji studira u Rimu. Otac Laurent završio je studije filozofije u Rijeci, zatim studije teologije na Papskom univerzitetu Gregorijana, a trenutno se nalazi na postdiplomskim studijama pastoralne teologije na Papskom lateranskom univerzitetu.Tema razgovora je katehizacija, a povodom priprema Beogradske nadbiskupije na Sinodu.

 

1. Recite nam, oče, da li je nakon postkoncilskog okretanja narodu došlo vreme da se posle dijaloga o ekleziologiji i etici u Crkvi ‒glasnije progovori o značaju pastoralne teologije i samog pastorala?

Rekao bih da je Crkva uvijek bila okrenuta narodu; postojanje svetaca u svim razdobljima ljudske povijesti to i dokazuje. Zašto? Zato što su sveci autentični svjedoci kršćanskog života: maksimalno streme prema Bogu i bezuvjetno ljube čovjeka. Oni su živi most između Neba i zemlje. Na tom tragu bio je i Drugi vatikanski sabor želeći podsjetiti vjernike da je svetost poziv za sve. Francuski pisac Léon Bloy odlično je izrekao imperativ tog poziva: »Jedina tragedija u životu jest ne postati svet.« Koncil je htio aggiornamento, tj. posadašnjenje kao svojevrsnu paradigmu u Crkvi koja će ponovno pokazati svježinu i aktualnost Evanđelja. U tom smislu govor o Crkvi, moralu i pastoralu ide ruku pod ruku. S druge strane, gledano iz suvremene europske perspektive, s obzirom na započeti studij pastoralne teologije i slušajući različita pastoralna iskustva iz Europe i svijeta, ne mogu se oteti dojmu da uvijek tražimo instant-recepte za pastoral. Odričemo se dubljeg razmišljanja o tome kako treba postupati u duhu Evanđelja, jer »nemamo vremena«, budući da treba raditi na tome kako u što kraćem vremenu okupiti i zadržati što veći broj ljudi u Crkvi. Iz istog razloga i u iskrenoj marljivosti, mnogi svećenici odriču se duhovnog života i tišine pred Bogom, postajući tako društveni aktivisti, a ne pastiri i duhovnici. Uloga svih generacija svećenika, laika i teologa jest da to promijene.

2. Koje su glavne tačke u formaciji kojima Crkva priprema pastira da izađe u susret svojoj župi? Šta o tome kažu studije pastorala, npr. kod vas na Papskom institutu za pastoral pri Lateranskom univerzitetu?

Mnogi župnici kažu da bogoslova ništa ne može spremiti za župničku službu koju treba preuzeti jednog dana. Vjerujem da je to na neki način istina, nitko nije naučio plivati dok nije ušao u vodu. Međutim, sigurno je da su kvalitetna svećenička formacija i duboki duhovni život dva pravca koji određuju kvalitetu pastorala jednog svećenika. To bi značilo da bogoslov treba postati svjestan sebe, svojih potencijala i svijeta oko sebe. Zrela afektivnost uvijek spremna da bude ponovno kušana u vatri svakodnevice, otvoreno srce kadro sklapanju i održavanju prijateljstava i sebedarju te prisni odnos s Gospodinom ‒ ne smiju mu biti strani pojmovi. Jasno, ima mnogo ljudskih čimbenika, moralnih vrlina i duhovnih vrhunaca koje u formaciji treba proći i u sebe integrirati, no Bogu i dobrim formatorima ništa nije nemoguće, čak ni u vremenu tzv. »likvidnog društva«. Studij pastoralne teologije, s druge strane, želi biti ključ između teologije kao znanosti i pastoralne prakse. I sâm sam bio vrlo skeptičan na početku, tim više što se u crkvenim krugovima uvijek čuje kako »pastoral ne treba studirati, nego raditi«. Međutim, pastoral i pastoralna teologija nisu sinonimi, nego pastoralna teologija želi pojasniti i ispravno usmjeriti teološke principe na temelju kojih Crkva treba ići naprijed prema Kristu. Nevezano za to jesmo li studirali pastoralnu teologiju ili ne, zanimljivo je kako svaki svećenik ima određenu paradigmu kojom postupa u pastoralu. Pitanje je samo je li ona zrela i stoji li joj u temelju ispravna slika Boga i čovjeka. Našim svećenicima ne nedostaje ni pastoralnih metoda, no ako su one uvijek isključivo aplikativne (»instant-recepti«), može doći do ozbiljne frustracije i razočaranja. Na Lateranu sam se ugodno iznenadio koliko iskrene vjere i energičnih napora ulaže mlada grupa profesora da bi radila sa svećenicima-studentima. Područja su raznolika: pastoralna teologija, ekleziologija, komunikacije, socijalni nauk Crkve, pedagogija…

3. U Srbiji se u Crkvi obično vide pretežno stariji ljudi, iskustvo Italije takođe nije mnogo bolje. Zašto mladih danas nema toliko u Crkvi? Koji je pravi način da im se uputi poziv?

Mislim da prisutnost mladih u Crkvi varira od biskupije do biskupije i smatram logičnom pojavu mladih u kontekstu zajednica i duhovnih pokreta u Crkvi, više nego u institucionaliziranim okvirima. Veseli me i prisutnost desetak zajednica mladih u gradu Rijeci i još mnogo njih u Riječkoj nadbiskupiji, njihova prisutnost hrabri me i podržava i moju vjeru te odašilje poruku da i mladi čovjek može biti ozbiljan vjernik. Smatram da je jedan od najboljih načina da se pristupi mladima »stil« koji nam pokazuje papa Franjo. Ne radi se o tome da je Papa rimski biskup i jedan od najvećih »influencera« na svijetu, već on ima stil koji uključuje osobno svjedočenje susreta s Isusom, istodobno gostoljubivo prihvaća drugoga, pokušavajući shvatiti njegovu točku gledišta, pri čemu‒ uvijek u perspektivi evangelizacije i puta prema Bogu. Poznajem mnogo tihih i samozatajnih svećenika koji također tako postupaju. Cilj je da svaki od nas, laik ili klerik, ponudi bližnjemu »čitanje Evanđelja« u svome životu. Doktrinu treba braniti ako je potrebno, ali nužno je da Krist uđe u naš život i potpuno ga promijeni. Već je Pavao VI. govorio: »Svijet će vjerovati svjedocima…«

4. Mnogo se govori i o katehizaciji. Koliko je ona bitna i kako bi je trebalo provoditi u župi, u jednoj manjoj zajednici?

Katehizacija je važan dio rasta u vjeri. Jednom potaknut Duhom, vjernik želi saznati više o svemu što je Bog objavio o sebi i o čovjeku. Ta spontana želja za produbljivanjem vjerskih istina ponekad ima oblik prave duhovne gladi, vjernik jednostavno želi znati ‒ i zbog sebe, ali i da bi, kako kaže apostol Petar, mogao dati razloge nade koja je u njemu. Ujedno mudrost i znanje, kao darovi Duha, traže prostor rasta i približavanja Ljubljenome. Čini mi se da temeljno pitanje u suvremenom pastoralu nije je li nam kateheza potrebna ili ne, nego odakle s njom početi. Ima teologa koji zastupaju mišljenje da katehezu treba postaviti u okvir rane Crkve, to jest po uzoru na mistagoške kateheze prvih stoljeća. To će reći da katekumenima treba dati prostora da donesu samostalnu odluku o primanju sakramenata, objasniti im temeljne odrednice vjere, zatim da prime svete tajne u svekolikoj ljepoti i mističnosti obreda, a tek onda kreće katehizacija i duhovno-intelektualno produbljivanje otajstava koja su primili. Sličan princip mogao bi se primijeniti i na djecu i mlade. Zanimljivo je vidjeti kako mladi rastu najprije pod utjecajem iskustva, dok im se kasnije pomaže u njegovoj interpretaciji. Postoje mnogi duhovni pokreti koji tako čine. Vjerujem da je stvaranje prostora za iskustvo Boga u župi početak i temelj.

5. Vi ste mlad sveštenik. Kad se susretnete sa mladim roditeljima koji vas pitaju kako da katehiziraju, odnosno kako da svoju decu vaspitavaju u veri, šta im odgovarate?

Rekao bih im da svoju vjeru dijele i žive sa svojom djecom, da razgovaraju o Bogu i posvete vrijeme obiteljskoj molitvi, kao i zajedničkim dolascima na Liturgiju. Možda će netko reći da su to savjeti koje svi znamo, ali uistinu djeluju na rast u vjeri. Iskreno me boli kad vidim da roditelji ostavljaju djecu prije mise ispred crkve te poslije dolaze po njih, kao da nedjelja i sama djeca nemaju ništa s njima. Sigurno je da su prvi evangelizatori djece upravo roditelji. Nije slučajno što je jedan od odlučujućih trenutaka za duhovni život mladog Karola Wojtyle bio kad je vidio oca u dnevnoj sobi kako kasno u noći kleči i moli. Bila je to ne samo jedna vjerska lekcija, nego i primjer za cijeli život. Zato je i poznato da je Ivan Pavao II. provodio mnoge sate u prostraciji pred Presvetim. Ako roditelji, ali i drugi članovi obitelji, pokažu da je Bog prijatelj koji nas uvijek prati i nikad ne napušta, onda i djeca i mladi, koliko god bili buntovni, s vremenom to prihvaćaju i otvaraju se duhovnom nasljeđu. Svećenici pak trebaju moliti i pomagati da obitelj bude zaista domaća Crkva u malom. Prilikom otvaranja Papinskog instituta za brak i obitelj, tadašnji predstojnik (kasnije kardinal) Carlo Caffara tražio je duhovnu podršku i molitvu sestre Lucije iz Fatime. Sestra je predstojniku odgovorila kratkim pismom rekavši kako joj je Gospodin dao milost da vidi važnost rada s obiteljima, jer, rekla je, »posljednja duhovna bitka vodit će se oko obitelji…«

Miloš Vulić