Proslavljena Gospa Žalosna u Selenči
Svečano euharistijsko slavlje za vjernike Slovake, povodom državnog i vjerskog blagdana koji se slavi u Slovačkoj na blagdan Gospe Žalosne, u petak 15 septembra u župi Presvetog Trojstva u Selenči, predvodio je beogradski nadbiskup i metropolit mons. dr. Ladislav Nemet, a koncelebrirali su župnik te župe vlč. Siniša Tumbas Loketić, dekan Bačkog dekanata i župnik u Baču preč. Marinko Stantić i vlč. Andrej Đuriček iz Beogradske nadbiskupije.
Na početku svete mise župnik je pozdravio sve nazočne vjernike i svećenika, a na poseban način nadbiskupa Nemeta i iskazao svima dobrodošlicu u ovu župu.
Propovijed koju je uputio nadbiskup Nemet pročitao je vlč. Andrej na slovačkom jeziku. U propovijedi nadbiskup Nemet je naglasio da sam početak proslave Gospe Žalosne seže u srednji vijek kada su pobožne skupine kršćana počele razmatrati muku Isusove Majke koju je podnijela i koja je s vjerom prihvatila poziv da postane Majka Sina Božjega. Govoreći o pobožnosti koja se širila velikom brzinom po cijelom svijetu, a prvi puta je uvedena u liturgijski kalendar u Španjolskoj, nadbiskup Nemet je naveo i temeljne biblijske tekstove koje koristi ova pobožnost: „Kad su malog Isusa prikazali u hramu, tamo prisutni starac Šimun je proročki predvidio da će Marija morati puno prepatiti zbog svog Sina; bijeg u Egipat: Herod je htio ubiti Isusa, pa su Josip i Marija pobjegli u Egipat; dvanaestogodišnji Isus je napustio svoje roditelje, bez dozvole, i ostao u Jeruzalemu, da razgovara sa pismoznancima; Marija je vidjela svoga Sina na križnom putu; Marija pod križem; skidanje Isusa s Križa i Isusov pogreb“. Govoreći o razvoju ove pobožnosti nadbiskup Nemet je konstatirao kako je ona i traženje rješenja na svakodnevne situacije u čovjekovom životu, kada pati, kada ga susreće bol, bolest, prevara, izdaja, jer neovisno o tome što je Marija bila neizmjerno savršenija od svih ljudi, i ona je kao čovjek morala da prođe kroz život, morala je iskusiti sve ljudske situacije, a njen način prihvaćanja trpljenja može biti svima poticaj da prihvate trpljenje s vjerom, jer ono je vremenom ograničeno i spasonosno. Nadbiskup Nemet je istakao da se ljudi često u patnji pitaju kako to da Bog dopušta patnju i zašto baš meni? „Židov Elie Wiesel, koji je godinama bio u Auschwitzu, za vrijeme Drugog svjetskog rata, u jednoj od svojih knjiga priča o događaju u logoru smrti. Nekoliko logoraša je htjelo pobjeći iz Auschwitza, ali nisu uspjeli. Uhitili su ih i osudili na smrt. Svi logoraši su se morali postrojiti poslije čega su njemački vojnici objesili one osuđene na smrt. Jedan od zatočenika je tiho šapnuo: gdje je sada Bog? A jedan drugi zarobljenik je odgovorio isto tako tiho: eno ga, na vješalima“, rekao je nadbiskup Nemet i zaključio da je Isus morao umrijeti zbog naših grijeha kako bi imali pristup k njemu, a smrt, patnja i umiranje nemaju posljednju riječ u povijesti ljudskoga roda, nego uskrsnuće i život, a to se vidjelo kada je Bog života uskrisio Isusa, čemu se i ljudi nadaju, kako bi bili u zajedništvu sa svojim Bogom.
KMC
