Veza između djedova, baka i unuka vrlo je bliska

Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba

Od ove će se godine, na četvrtu nedjelju u julu, oko blagdana Svetih Joakima i Ane, Isusova djeda i bake, slaviti Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba. On će nam, kako je najavio papa Franjo, pomoći spomenuti se i slaviti dan starosti i onih koji čuvaju i prenose život i vjeru

Naše sjećanje, korijeni narodā, karika povezanosti među generacijama, blago koje valja čuvati… To su starije osobe te bake i djedovi u Papinim mislima, pravi dar čije bogatstvo često zaboravljamo. Zbog toga je Papa odlučio posvetiti im dan na svjetskoj razini, počevši od jula ove godine. Sveti je Otac krenuo od blagdana Prikazanja Gospodinova u hramu, koji se slavi 2. februara, kad upravo dvije starije osobe, Šimun i Ana, prosvijetljeni Duhom Svetim, u Isusu prepoznaju Mesiju. To je prva veličina onih koji nam prethode u životu.

Duh Sveti i danas kod starijih ljudi potiče mudre misli i riječi; njihov je glas dragocjen, jer pjeva hvalu Bogu i čuva korijene narodā. Oni nas podsjećaju da je starost dar i da su bake i djedovi karika veze među dvjema generacijama, kako bi mladima prenosili iskustvo života i vjere – istaknuo je Papa.

Upravo o toj temi želimo u ovom broju Blagovesti popričati s nekolicinom baka i djedova iz naše Nadbiskupije. Obradovao sam se odazivu i čitajući odgovore i svjedočanstva koja su stizala u uredništvo, prepoznao sam mudrost koja izvire iz prokušanog života i čvrste vjere. Pitanja koja smo uputili bila su:

‒ Što Vama znači vjera?

‒ Koje je Vaše iskustvo kad je u pitanju prenošenje vjere na druge generacije u obitelji, npr. na unuke?

 

Iz Župe Sv. Ćirila i Metoda u Beogradu jedna baka koja ima više od 70. godina – udovica je, a djeca i unuci su pravoslavni – ovako je odgovorila:

‒ Vjera mi daje snagu, sigurnost i veliko duhovno bogatstvo. Kroz život vjera je rasla pronalazeći ono što je za dušu najvažnije za spasenje. Molitva je veliki oslonac i svjedočenje ispunjenja darova Duha Svetoga u mom životu. Apostol Pavao u svojim Djelima nudi nam snažnu pouku kako voljeti Isusa Krista i kako ostvariti život vječni. U djetinjstvu sam bila okružena ljubavlju roditelja, moje krsne kume, djeda, i često sam imala u rukama pučke molitvenike. Sad je to veoma jednostavno i kad usporedim s čitanjem Biblije, sretna sam što je moj rast u vjeri išao po stepenicama i usavršavao se. Vjera je za mene uvjek bila temelj postojanja. Vjera za mene znači oslobađanje od mnogih zemaljskih želja. Sad mi je najvažnije spasenje duše i vjera u život vječni.

‒ Svakako, želja mi je bila da djeca dobiju spoznaju vjere. U početku to je bila molitva Oče naš, a kad su upoznala slova dobila su prvu malu dječju Bibliju. Bilo im je to vrlo zanimljivo kroz slike, a onda su dobila dječje Evanđelje. Jedan unuk je bio vrlo zainteresiran i uvijek bi pročitao po jednu priču, a onaj drugi manje se zanimao. Onda su doživjeli odlazak bake i mi smo se molili za nju, govorila sam im da je baka sada u raju i da se ne muči. Tako je bilo i za djeda nakon godinu dana i tužni bi se molili za djedovu dušu. Sada su veliki i mislim da je malo toga ostalo od duhovnosti, ali nastojim da ih potičem pred ispite da se pomole. Dosad je dobro uz Božju pomoć, neka tako bude…

Prenošenje vjere je tvoj način ponašanja

Iz iste župe nam je pak druga baka, koja ima više od 80. godina i udovica je, a djeca i unuci su pravoslavni, ovako odgovorila:

‒ Vjera je esencijalna!

Kako u običnom životu, tako i u kršćanstvu.

Vjera u svagdašnjem životu – treba vjerovati, ali s dozom opreznosti. Kad uđeš u autobus, vjeruješ da ćeš stići na određeno mjesto.

Vjera u kršćanstvu je neophodna. Vjerom dolazimo do spoznaje o Bogu bez koga ne možemo, vjerom se prepuštamo Bogu i idemo s Njim kroz život. Predivan je osjećaj kad znaš da te vodi sa sobom u slobodi, da ideš ka svom cilju – svojoj domovini.

Kad malakšeš, u beznađu si: vjeruj u Boga, vjeruj da je On uz tebe, pomoći će ti i sve sumnje prestaju.

S vjerom u Boga pođimo kroz život!

 

‒ Zlatno pravilo za kršćanina je da svojim životom daje primjer, da živi Evanđelje.

Ne možete jedno raditi a drugo »propovijedati«. Treba da postoji skladnost. Prenošenje vjere je tvoj način ponašanja.

Moje osobno iskustvo: moji unuci, dok su bili mali, uvijek su promatrali moje nabožne figurice smještene na komodi u mojoj sobi (Isusa, Majku Božju, sv. Josipa, anđele, svece, križeve, krunice…). Voljeli su da budu uz mene dok se molim. Promatrali su nisam li lijena. Postavljali bi mi razna pitanja. Kod figurica tražili su da im pričam što i koga predstavljaju, što im znače razni rekviziti…

Jednog dana došli su sa mnom u crkvu i s. Goretti objašnjava Stefanu (imao je oko četiri godine) kip Majke Božje. Sestra mu pokaže: »Stefane, evo, ovo je Majka Božja.« On odgovori: »Moja baka ima dosta Majki Božjih«; kaže mu sestra da je samo jedna Majka Božja, a on će opet: »Kako?!, ma nemoj, moja baka ima mnogo Majki Božjih…«

Kad su išli u školu, odlazili su na školski vjeronauk. Marko me jednom pita: »Bako, što su to anđeli?« Razmišljam kako da mu odgovorim, da razumije sukladno svom uzrastu. Lakonski sam odgovorila: ‒ NE ZNAM, a on: »Kako to ne znaš, pa to je ʼtvoj terenʼ!«

Napredovali su u rastu i u vjeri, išli su i na takmičenja iz vjeronauka. Kad im je nešto trebalo uvijek su me pitali to što im nije bilo jasno.

Danas su to odrasli momci, ponosna sam na njih. Rado sudjelujem na liturgiji.

Eto, bake i deke su uzor unucima, a oni nama, za nas…

 

 

 

»Imala sam veru koja mi je davala mir i u teškim situacijama«

Župa Sv. Ljudevita, Bor: Moji roditelji, iako različiti po mentalitetu i veroispovesti, imali su dar prenošenja vere. Majka mi je iz Crne Gore – pravoslavne je vere; a otac Slovenac – katolik. Uvek su mi govorili o Bogu i veri kroz svoja iskustva u životu i ono što su doživeli. Majka mi je pričala kako su je u logoru tri puta izvodili na streljanje – uvek je bio popunjen broj pa su je vraćali. »Imala sam veru koja mi je davala mir – i u teškim situacijama mireći se s Božjom voljom… Vera je pomagala – tešila – vera ti menja stav, daje smisao u životu… Važna je unutrašnja lepota, ne spoljašnja… Čini dobro i nadaj se dobru… Budi u miru sa svima… Veru stičemo malo-pomalo – kroz razne životne situacije… Vera se najviše očituje u načinu kako živimo… Prepoznavanje Boga u životu daje veru… Jesmo li Ga prepoznali u životu? Počni da pišeš šta si sve dosad doživeo i u kojim situacijama je tu bio Bog… Bog nas voli besplatno – nikad nas neće izneveriti… Vera i pouzdanje u Boga lek je za sve bolesti… I u dobru i u zlu, sve ćemo lakše prevazići ako imamo veru… Posle kiše uvek dolazi sunce… Svaka nevolja koja nas snađe, Bog zna zašto je dobra«, govorili su moji roditelji… Unuke koje imam – kad dođu kod mene, prvo uvek nešto mesimo i molimo se (naučile su neke molitve, krunicu). Pričam im kako u životu imaju anđela koji ih voli i pazi i đavola koji treba da ih nagovara da čine ono što nije dobro. Moja unuka jednog dana kaže: »Jao, bako, izgubila sam anđela, danas sam ceo dan radila nešto pogrešno pa su me mama i tata stalno grdili«; deci se ipak urežu priče… Kažem: »Vidi, Veronika, golub«; a ona će meni: »Nije to golub, nego Duh Sveti« – golub je bio beo! Svom najmlađem unuku sam jednog dana govorila kako Bog njega najviše voli, a on me je pitao šta on ima od toga?! Zato što mu mnogi govore o važnosti novca – ne pričajte deci samo o telefonu, novcu, ne ispunjavajte im želje, jer to vodi u propast…

Molim za unuke, decu, da im Bog da veru. Govorim im o važnosti vere. Ako verujete, tri stvari dobijate:

• Ako imate veru – uvek ćete biti dobar čovek; ako pogrešiš uključiće ti se alarm vere – savest; pa ćeš nastojati da se popraviš, obratiš.
• Ako si u teškoj situaciji, s verom u Boga lakše ćeš je podneti ‒ prihvatićeš Božju volju.
• Kad budeš sam, razočaran i izneveren, ako imaš vere znači da je Bog s tobom…

Bog s nama, mir u nama. Jednog dana kad umremo i dođemo pred Boga, Bog će videti jesmo li imali ljubavi, jesmo li pomagali drugima, pomirili se, oprostili. Pred Bogom nije merilo koliko si bogat, nego šta si postigao. Jer sve dobro, ako činimo iz srca, to se vidi, a ne iz neke proračunatosti…

 

 

Ja sam Poljakinja iz Zaječara, iz Župe Sv. Jurja, i imam 67 godina. Majka sam dvoje dece i baka troje unučadi. U katoličkom sam braku s pravoslavcem. U Poljskoj je cela moja porodica; rodbina i sredina bili su vrlo religiozni. Vera se prenosila i prenosi se na druge generacije. Kad sam došla ovamo, prvo što sam pitala bilo je gde se nalazi naša crkva i da li je ima. Decu sam od malih nogu vodila u crkvu, a sada i unučiće. U našoj kući poštuje se nedeljna misa i svaki praznik, kako katolički tako i pravoslavni, zato što je moj suprug pravoslavac. Osećam da je Bog prisutan u mojoj porodici i da nas čuva i daje nam snagu i veru. Molim se Bogu da moja deca, isto kao što sam i ja njima, svojoj deci prenose veru i uče ih veri.

 

 

 

»Za vreme ručka svi zajedno smo se molili«

Iz Župe Sv. Mihaela Arkanđela u Kraljevu: Moj otac i majka bili su pravi vernici i ja kao mali bio sam blizu njih dok su se molili. Za vreme ručka bila je molitva i svi smo bili prisutni. Iako sam bio najmlađi, trudio sam se da naučim molitve. U crkvu smo išli svake nedelje, imali smo i veronauku. Dobro pamtim pričest, a najviše pamtim krizmu jer je tada došao biskup iz Skoplja. Bog nas je (mene i suprugu) spojio u braku i ona je isto tako bila verna Bogu. U braku smo dobili sina i ćerku. Iako živimo u gradu gde nemamo našu crkvu, trudili smo se da ono što su nas naši roditelji naučili prenesemo na našu decu. Sin ima dva sina. Ćerka ima ćerku i sina. I oni se trude da ono što smo ih mi naučili prenesu na svoju decu. Imamo crkvu u Kraljevu i, hvala Bogu, imamo i dobrog sveštenika koji pomaže, tako da ga vidimo kao člana porodice. Molim Boga da nam da snagu i volju da čuvamo našu veru…

Kristo i Tonja Dišpali iz Čačka

 

Za mene je vera život, ljubav, put do Isusa Krista. Moje iskustvo je da prenosiš Božju ljubav i mir kao što su ih moja baka i moji roditelji preneli meni.

Nina i Krista Spaći iz Kraljeva

Pripremio Robert Zajc