Deset godina od prijelaza Gospodinu nadbiskupa Franca Perka
Danas, 20. februara je prošlo točno 10 godina od kad nas je napustio nekadašnji beogradski nadbiskup mons. dr. Franc Perko. Ovom prilikom objavljujemo kratko razmišljanje nadbiskupa mons. Stanislava Hočevara o nadbiskupu Perku koje je napisao za Blagovest. Tim povodom u sredu 21. februara nadbiskup Hočevar služit će svetu misu u crkvi Krista Kralja u Beogradu, u 18 sati.
»Za vašu svetost…«
»Da, sve žrtve prikazujem za vas; za svetost svih članova Beogradske nadbiskupije…« Tako mi je s mukom i duboko progovarao mons. dr. Franc Perko u januaru 2008. godine u kući Mane nobiscum u Ljubljani, na – kako to kažemo (ne baš primjereno) – bolesničkoj postelji; na postelji na kojoj je svoj zemaljski život predao Bogu. To se dogodilo 20. februara iste godine. Dakle – proteklo je 10. godina od njegova prijelaza Gospodinu. Tako nam se ukazuje nova i cjelovitija prigoda bolje sagledati dar koji je svojedobno bio dan našoj Nadbiskupiji u velikoj ličnosti nadbiskupa Franca Perka. Nitko od nas ne bi mogao s lakoćom i kratko opisati taj izvanredan lik. Rekao bi jedan moj prijatelj: »U njemu je ostao najautentičniji lik tipičnog dolenjskog zemljoradnika, obdarenog svim najraznovrsnijim iskustvima života na selu, a pridružio mu se briljantan šarm intelektualca i dostojanstvenog akademika: ne samo što je i predobro poznavao sve trave i biljke (i njihovo latinsko nazivlje), nego i psihologiju svakoga čovjeka, naroda, zajednice…« Zato je uvijek mogao biti beskonačno optimističan, strpljiv i pun povjerenja prema svakome, ali znao bi neobično snažno »eksplodirati« ako bi tko govorio laži ili širio mržnju. U takvom ga se trenutku ne bi moglo zaustaviti. Energično – ako je bilo potrebno – stupio bi na binu, preuzeo mikrofon i kratko i jasno izrekao ono što je pravo…
Nije, dakle, nimalo neobično to što su ga mnogi ponajbolji profesori htjeli imati za svoga nasljednika, najbolji studenti za svoga mentora, a osobe s proročkim duhom uza sebe. Ideologije prošlosti zato su ga se bojale te čak bacale u zatvor. Tako se upravo u Beogradu, u zatvoru – sa svakojakim zločincima i prostim fizičkim radnicima – »pripremao« za službu nadbiskupa. No uvijek je bježao od časti i visokih odgovornosti. Apostolski nuncij ga je poslao klečati pred svetohraništem da bi lakše pristao na službu beogradskog nadbiskupa. »Svome prijatelju Isusu ne mogu reći ne!« – i tako je prihvatio tu tešku službu u vremenu tolikih enigmi, krajem 1987. godine. Sam Svet otac – sada sv. Ivan Pavao II. – položio je na Bogojavljenje (6. 01. 1987.) na njega svoje ruke i tako je 15. februara 1987. sjeo na katedru Beogradske nadbiskupije.
Ove se godine 20. februara na Teološkom fakultetu u Ljubljani održava simpozij o njemu i njegovom prethodniku – profesoru ekleziologije, svjetski poznatom stručnjaku dr. Francu Grivecu. Kod toga zaljubljenika u sv. braću Ćirila i Metodija i sam je mons. Perko doktorirao iz filozofije i teologije tih slavenskih apostola i suzaštitnika Europe.
Ukratko: mons. dr. Franc Perko bio je istinski fenomen, ali zbog njegove skromnosti i teških povijesnih prilika njegova karizma nije mogla zasluženo zablistati svugdje i među svima.
Ali za nas, dragi čitatelji Blagovesti, na poseban je način važno to što je u vrlo napetim vremenima svojim gromkim glasom sačuvao Nadbiskupiju, pastirskom ljubavlju tješio svećenike i vjernike te istrajnim prikupljanjem sredstava uspio omogućiti koliko-toliko dostojan život oisoba odgovornih za Crkvu. Velikim darom mudrosti, ali jednostavnim riječima, znao je svima posavjetovati prave korake. Slaveći svetu misu za njega u crkvi Krista Kralja u srijedu 21. 2. 2018., zahvalit ćemo Gospodinu za izuzetan dar njegovog služenja našoj Nadbiskupiji i ujedno Ga moliti da nas i po njegovoj žrtvi obogaćuje i prosvjetljuje.
Uvjeren sam da je njegov primjer i doprinos ujedno najbolji putokaz za korizmeno i uskrsno vrijeme koje započinjemo. Njemu preporučujmo i naš sinodalni proces…
Daj, Bože, takvih velikih ličnosti i našim vremenima!
(kmc)
