Jubilej svećenika Beogradske nadbiskupije u Rimu: 01 – 03. juna 2016.

Na blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije 31. maja u istoimenoj kapelici Ordinarijata s našim pastirom mons. Stanislavom Hočevarom, beogradskim nadbiskupom i metropolitom  slavili smo svetu Misu pred polazak na proslavu Jubileja svećenika u Rimu od 01. do 03. Juna.

Preuzvišeni nadbiskup je u prigodnoj propovijedi istaknuo da se Marijinim pohodom ostvaruje Božji pohod njegovom ljubljenom narodu. Ostvaruju se stara proročanstva o dolasku Spasitelja. Ovim susretom na simbolički i stvarni način susreću se stari i novi Zavjet. Ivan kao zadnji prorok starog Zavjeta i Isus, začetnik novog saveza. Dobro je posvijestiti da put kojim je hodala Marija je onaj isti put kojim su u dane kralja Davida nosili kovčeg Božji prema Jeruzalemu da ga smjeste u hramu. Tu Marija postaje poput zavjetnog kovčega koji u sebi nosi samoga Boga. Postaje prva misionarka, Bogonositeljica, prvi apostol svoga Sina. Kolika je bila ljubav i brižljivost Marijina može se vidjeti i iz toga da je bilo potrebno putovati tri dana do Elizabetinog doma. Kad Marija stiže do Elizabete ona je ne prepoznaje kao svoju rodicu nego joj je objavljeno da je upravo ona Majka njezina Gospodina. Lijepo kaže sv. Bernard: Dok Elizabeta veliča Majku Gospodina svojega, Marijina duša veliča Gospodina. Dok se Elizabetino djete raduje na glas Marijin, Marijin duh kliče u Bogu, njezinu Spasitelju. Dok ju Elizabeta proglašava blaženom radi njezine vjere, Marija usmjerava hvalu prema Bogu, koji pogleda njezinu neznatnost.

Vidimo kako Marija sve ono što joj se događa usmjeruje prema Bogu. To treba biti uzor i nama u našoj pobožnosti prema Mariji. Prava pobožnost prema Mariji nikad se ne zaustavlja na njoj nego uvijek vodi Isusu. Po ovome možemo uvijek prepoznati jeli naša pobožnost prema Mariji prava ili kriva, zdrava ili nezdrava.

Marijina velepjesan koja je divan plod ovoga susreta dviju majki ostala je kroz stoljeća svakodnevna molitva na usnama Crkve koja u svojoj večernjoj molitvi posuđuje predivne Marijine riječi da hvali svoga Boga. Zato dok često molimo i pjevamo ovu pohvalnicu, razmišljajmo što nam to Marija stavlja u usta naglasio je otac Nadbiskup.

Njegovim očinskim riječima, dobrotom i brigom, ali i blagoslovom svih nas jedanaest svećenika i  jednog bogoslova koji smo se radosna srca okupili u euharistijskom slavlju s našim Nadbiskupom pred polazak u Rim na susret i proslavu Jubileja svećenika i sjemeništaraca u Godini Božjeg Milosrđa. Nakon euharistijskog slavlja u popodnevnim satima zaputili smo se na aerodrom „Nikola Tesla“ u Beogradu s kojeg smo imali let za Rim. Po dolasku u Rim u večernjim satima smjestili smo se u Villa Aurelia – generalnoj kući  Dehonijanaca (Družba svećenika Srca Isusova).

Sutradan u srijedu 01. juna započeo je program Jubileja svećenika. Dopodne smo u crkvi San Giovanni dei Fiorentini imali klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu i svetu ispovijed. Zatim smo hodočastili do bazilike sv. Petra u Vatikanu i prošli kroz Porta Santa (Sveta vrata), a zatim u popodnevnim satima sudjelovali smo u crkvi Santa Maria in Valicella (Chiesa Nuova) na katehezi koju je imao kardinal Gianfranco Ravasi, predsjednik Papinskoga vijeća za Kulturu. Nakon kateheze slavili smo svetu misu koju je predslavio kad. Ravasi uz kard. Scolu i ostale kardinale, biskupe i svećenike. Na svetoj Misi kard. Ravasi je istakunuo da je milosrđe, tema Svete godine te da daje značenje svećeničkom jubileju.

Svaka skupina ljudi koja prolazi kroz Sveta vrata ima svoj identitet, koji je vrlo znakovit kad je riječ o svećenicima i sjemeništarcima. Stoga sam uvjeren da su duhovne vježbe koje će Sveti Otac držati svećenicima središnji trenutak svećeničkoga hodočašća, odnosno tri razmišljanja u kojima će istaknuti važnost sabranosti, promišljanja i meditacije – rekao je kardinal.

Sutradan u četvrtak 02. juna je dan duhovnih vježbi koje je Sveti Otac održao u tri papinske bazilike: u bazilici svetoga Ivana Lateranskoga s početkom u 10.00 sati; u bazilici Svete Marije Velike s početkom u 12.00 sati i u bazilici svetoga Pavla izvan zidina s početkom u 16.00 sati. Mi svećenici beogradske nadbiskupije bili smo na katehezama u bazilici San Paolo fuori  le mura (sv. Pavao izvan zidina).  U bazilici sv. Pavla izvan zidina u 16.00 sati s radošću smo dočekali svetoga Oca koji nam je održao  katehezu na temu: „Miris Krista i svjetlo milosrđa“. Potaknuti Duhom, čujemo vapaj siromaha, vidimo onoga tko leži na tlu, osjećamo snažan miris bijede – kazao je Papa, navodeći riječi sv. Ruže Limske: „Kad služimo siromasima i bolesnima, mi smo miris Kristov“. „U Crkvi smo imali i imamo mnoge ne tako lijepe stvari, mnoge grijehe, ali u služenju siromasima, djelima milosrđa, kao Crkva uvijek smo slijedili Duha Svetoga, a naši sveci su to činili na kreativan i učinkovit način“ – rekao je papa Franjo. Napomenuo je kako narod cijeni kad se svećenik brine za siromašne, bolesne, kad prašta grješnicima te hrabro i strpljivo naučava. „Naš narod svećenicima oprašta mnoge nedostatke, osim navezanosti na novac“ – primijetio je.

„To nije toliko zbog bogatstva po sebi“ – pojasnio je Papa – „nego zato što se zbog novca gubi bogatstvo milosrđa“, a ono što „radi protiv milosrđa je vrhovno proturječje“. Podsjetio je k tome da se Krist „učinio siromašnim da nas svojim siromaštvom obogati“. Ne radi se o tome da se povremeno učini neko posebno djelo milosrđa prema potrebitima, nego da se bude milosrdan prema drugima u čitavom djelovanju – rekao je papa Franjo.

Biti milosrdan nije samo jedan od načina, nego je jedini način kako biti svećenik – naglasio je. Uzevši za primjer Isusovo ponašanje prema ženi uhvaćenoj u preljubu, napomenuo je kako Gospodin nadilazi zakon i otvara prostor slobode: „Idi i odsada više ne griješi“. Ne samo da joj Gospodin čisti put, nego ona prestaje biti „predmetom“ pogleda drugih zato što „postaje protagonist“.

Potom se Sveti Otac osvrnuo na ispovijed i na ulogu svećenika kao sredstva pomirenja i Božje milosrdne ljubavi prema grješniku. „Znak i sredstvo susreta. To smo mi.“ „Znak znači da trebamo privlačiti.“ „Znak treba biti dosljedan i jasan, ali iznad svega razumljiv“.

Znaku i sredstvu je vlastita raspoloživost, a ne autoreferencijalnost. Njihova je bit u tome da posreduju, a ne da sprječavaju. Prema Papi, dobri ispovjednici znaju pomoći ljudima da im se približe, nisu prestrašeni, osjetljivi su s grješnicima i dovoljno im je pola riječi da „sve shvate“. No zbog toga valja dopustiti da nas dodirnu situacije ljudi, koje su ponekad mješavina stvari, bolesti, grijeha i uvjeta koje je nemoguće nadići, poput Isusa koji se ganuo kad je vidio narod – ustvrdio je Sveti Otac.

Posljednji dio meditacije posvetio je socijalnom vidiku djela milosrđa, napominjući kako je Isus u evanđeljima povezao ono što smo primili s onim što trebamo dati: poučavati, praštati, hrabriti, tješiti, podnositi progone. A to često konkretno uključuje bolnice, pučke kuhinje, utočišta, škole, ispovjedaonice i duhovno vodstvo. „No, u konačnici, predmet milosrđa je sam ljudski život u svojoj cjelovitosti“ – kazao je Papa.

Radi se o djelovanju, stvaranju kulture milosrđa sa sigurnošću da je, dok radimo, Duh Sveti onaj koji sve potiče i podupire. Čuo sam često komentare svećenika: Ovaj nas papa prečesto tuče, kritizira. Istina, ima pokoji „udarac, poneka kritika“, ali – rekao je – trebam istaknuti kako su me oduševili toliki dobri svećenici.

Dodao je kako je prethodni dan primio pismo jednog talijanskog župnika, koji mu je ispripovjedio teškoće pastirskoga života, ali i veliku ljubav koju ima za povjereno mu stado.

„To je naš brat. Postoji puno takvih“ – kazao je, potičući: „Nemojte izostaviti molitvu. Molite kako možete“, čak i ako „zaspete pred svetohraništem“. „Molite. Nemojte to izgubiti“ – rekao je, osobito ističući marijansku pobožnost. Ne gubite žar, ne gubite blizinu, raspoloživost za ljude ni smisao za humor. „I idemo naprijed“ – potaknuo je na koncu papa Franjo. Nakon vrlo zanimljive kateheze koju nam je sveti Otac uputio u kojoj je bio i vrlo duhovit, uputili smo se do naše Ville Aurelia gdje smo u kućnoj kapelici slavili svetu misu koju je predvodio vlč. Jovan Vejin, naš organizator i koordinator ovog susreta Jubileja svećenika u Rimu.

Vrhunac ovog Jubileja svećenika u Godini Božjeg Milosrđa bilo je euharistijsko slavlje u petak 03. juna na svetkovinu Presvetog Srca Isusova koje je predvodio papa Franjo na trgu sv. Petra u Vatikanu u koncelebraciji s mnoštvom kardinala, biskupa i svećenika. Toga dana po pisanju službenih katoličkih medija okupilo se oko 6000 svećenika. Tražiti, uključivati, radovati se, o tim je glagolima koji izražavaju bit svećeničkoga poslanja govorio Sveti Otac u propovijedi na svetoj misi na Trgu svetoga Petra kojom je završen svećenički Jubilej. Papa je prije svega potaknuo nas svećenike da se pitamo kamo je usmjereno naše srce, a potom je istaknuo da dobar svećenik nije duhovni knjigovođa, već Dobri Samaritanac, koji ne zna što su rukavice a uvijek traži potrebitu osobu.

Kamo je okrenuto vaše srce? Na završetku svećeničkoga Jubileja Papa je nama svećenicima postavio taj osnovni upit. Srce Isusovo, srce Dobroga Pastira proteže se prema nama, naročito prema udaljenijima. U tom je pravcu uvijek usmjerena igla kompasa. Osvrćući se na ulomak iz evanđelja koji govori o izgubljenoj ovci, Papa je rekao da Dobri Pastir „želi stići do svih te da ne želi izgubiti nikoga“.

Isus ima dva nezamjenjiva dobra: Otac i mi. Svećenikovo srce također treba biti usmjereno prema Bogu i prema narodu. Ono nije više nestalno da ga mogu zavesti privremene draži ili da traži konsenzuse i kratkotrajne užitke. Naprotiv, stalno je njegovo srce u Gospodinu, obuzeto Duhom Svetim, otvoreno je i braći na raspolaganju – istaknuo je Papa dodajući: Da bismo imali srce Dobroga Pastira, treba da se usavršavamo u sljedećim radnjama: u traženju, uključivanju i radovanju. Svećenik ne odgađa traženje, njegovo je srce nemirno dok ne nađe izgubljenu ovcu. Jao svećenicima koji privatiziraju svoju službu! – kazao je Papa.

Pastir po Božjem srcu ne čuva svoje udobnosti, nije ga briga za njegov dobar glas, ne boji se kritikâ, spreman je riskirati da nasljeduje svoga Gospodina. Dobri Pastir ima slobodno srce da ostavi svoje stvari – rekao je Papa te nastavio. Svećenik nije računovođa duha, već dobri Samaritanac koji traži potrebite. On je pastir a ne nadzornik, svojem se poslanju ne posvećuje 50, 60%, već sa svim svojim bićem.

Tražeći nalazi, a nalazi jer riskira. Ako pastir ne riskira, ne će naći. Ne zaustavlja se nakon razočaranja niti odustaje zbog umora; ustrajan je u dobru, pomazan je božanskom ustrajnošću da se nitko ne izgubi. Stoga ne samo da drži otvorena vrata, već izlazi i traži onoga tko ne želi ući na vrata – rekao je Papa.

Papa je rekao da svećenik uvijek treba izlaziti iz sebe. Izvan njega je epicentar njegova srca: on nije u sebi već u Isusu. Njegova je obitelj i život njegovo stado.

On nije čelnik kojeg se boje ovce, već pastir koji s ovcama ide i zove ih po imenu, iz njegova srca nije isključen nitko, iz njegove molitve i njegova osmijeha – ustvrdio je Sveti Otac.

Dobri pastir ne zna što su rukavice. On je službenik zajedništva koje slavi i živi, ne očekuje tuđe pozdrave ni pohvale, već prvi pruža ruku, a izbjegava ogovaranja, osude i otrove. Strpljivo sluša probleme i prati ljude na putu, velikodušno udjeljujući Božje praštanje. Ne srdi se na onoga tko je skrenuo s puta, već je uvijek spreman izgladiti sporove. On je čovjek koji zna uključivati u zajednicu – rekao je Papa.

Govoreći pak o radosti rekao je da ona treba obilježavati život svećenika. Dobri se Pastir ne raduje radi sebe, njegova je radost poradi drugih i s drugima, istinska radost ljubavi. Svećenika preobražava milosrđe koje besplatno dariva. On u molitvi otkriva Božju utjehu i kuša da ništa nije jače od Božje ljubavi. Stoga ima unutrašnji mir, i sretan je jer je kanal milosrđa, što može Božjem Srcu približiti čovjeka – istaknuo je dodajući:

Za njega žalost nije naravna, već samo prolazna; okorjelost mu je strana jer je pastir po Božjem blagom srcu – rekao je Papa, a potom zaključio propovijed zahvaljujući svećenicima. Zahvaljujem vam na vašem ‘da’, i na mnogim skrivenim ‘da’ koje samo Bog poznaje; zahvaljujem vam na vašoj želji da ujedinjeni s Isusom dajete život, u tomu je čisti izvor naše radosti – zaključio je Sveti Otac.

Nakon euharistijskog slavlja Sveti Oac se susreo s predstavnicima iz svih zemalja. Našu Beogradsku nadbiskupiju predstavljao je naš bogoslov Aleksandar Cvetković koji je u ime svih i našeg Nadbiskupa pozdravio papu Franju. Bila je to velika radost i za našeg bogoslova i za sve nas svećenike. Nakon toga Papa se uputio pozdraviti sve do kojih je mogao doći. To iščekivanje bilo je nama svećenicima na veliku radost. S tom radošću i ispunjena srca na trgu sv. Petra završio je naš susret i Jubilej svećenika u Rimu. U večernjim satima s aerodroma Leonardo da Vinci – Fiumicino imali smo let za Beograd.

Sretno smo se vratili, puni dojmova, ali i zahvalnosti, posebno našem nadbiskupu mons. Stanislavu Hočevaru, koji nam je omogućio da sudjelujemo na ovom susretu u slavlju Jubileja svećenika u Godini Božjeg Milosrđa. (I.P./KMC)