Nuncij Suriani: Potrebno je ‘vidjeti Gospodina’ u licu svakog brata i sestre
Antunovo
U subotu 13. juna 2020. je u Župi sv. Ante Padovanskog na Zvezdari u Beogradu svečano proslavljen patron župe. Euharistijsko slavlje je u 18 sati predvodio apostolski nuncij u R. Srbiji mons. Luciano Suriani. Ovaj dan su se prije ovoga slavlja služile još četiri svete mise, jedna i na slovenskom jeziku. Župnik domačin i dekan, fra Ilija Alandžak, nije krio radost kada je na početku sv. mise uputio srdačan pozdrav dobrodošlice gospodinu nunciju i njegovom prvom sekretaru mons. Ferminu Sosi, generalnom vikaru mons. Aleksandru Kovačeviću, gvardijanu samostana fra Benediktu Vujici i subratu fra Leopoldu Rochmesu. Zatim je pozdravio vlč. Jozu Dusparu iz Zemuna, vlč. Ivicu Damjanovića iz Novog Beograda, p. Smiljana Miličevića SJ i mons. Marka Čolića, zahvalivši im se za prisutnost. Od strane župnika domaćina, pozdravi su upućeni također predstavnicima iz Hrvatske i Poljske ambasade, predstavniku iz Ureda Europske unije i pomoćniku direktora Uprave za suradnju s crkvama i vjerskim zajednicama g. Gavrilu Grbanu, braći svećenicima iz SPC, kao i svim prisutnima u Plečnikovoj „ljepotici“. Miris ljiljana i ukrašeni hram dali su poseban čar i atmosferu ovom blagdanu.
Nuncij mons. Suriani je u svom razmišljanju započeo riječima pape Franje iz pisma što ga je, povodom 800. godišnjice franjevačkog poziva sv. Ante Padovanskog, napisao Generalnom ministru Reda Manje Braće Konventualaca – u nastavku objavljujemo cijelu propovijed – Papa ovako piše: „Prije 800 godina, u Coimbri, mladi regularni kanonik augustinac Fernando, rodom iz Lisabona, nakon što je saznao za mučeništvo petorice franjevaca, ubijenih zbog kršćanske vjere 16. januara 1220. godine u Maroku, odlučio je da napravi zaokret u svome životu… Želim da ova značajna godišnjica probudi želju, naročito u franjevačkim redovnicima i štovateljima sv. Ante raširenih po cijelome svijetu, da iskuse ovaj isti sveti nemir koji ga je odveo na putove svijeta da svjedoči Božju ljubav riječima i djelima … Potrebno je ‘vidjeti Gospodina’ u licu svakog brata i sestre, pružajući svima utjehu, nadu i mogućnost susreta s Božjom Riječi i u njoj usidriti vlastiti život“.
Želio sam navesti ove riječi Svetoga Oca jer nam mogu pomoći upoznati osobu sv. Ante te iz njegova svjedočanstva ubrati pouku za svoj život, osjećajući u sebi onaj sveti nemir koji nas treba potaknuti na posvemašnje nasljedovanje Krista i na radikalno pristajanje uz njega. K tome, riječ Božja što smo je čuli, rasvjetljuje nas da pravilno shvatimo kršćanski poziv i identitet onih koji žele biti Isusovi učenici.
Prvo čitanje, uzeto iz Knjige Mudrosti, govori nama o pravoj Mudrosti, onoj Mudrosti srca koja je dar Duha Svetoga: „Zavapih, i primih duh mudrosti. Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja, i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom“. Nedavno smo slavili Pedesetnicu: prvi dar Duha Svetoga je upravo Mudrost. Ona nam omogućuje da Božjim očima i srcem gledamo svijet koji nas okružuje i zbivanja koja se događaju. Darovi Duha Svetoga učinili su sv. Antu „znamenitim propovjednikom i zaštitnikom siromaha i patnika“. Kao i svaki istinski propovjednik, i on je s navještanjem riječi Božje spajao pozornost i služenje siromašnima i patnicima, prepoznajući u njima, kako nas podsjeća papa, lice Gospodinovo.
Drugo čitanje, uzeto iz Poslanice sv. Pavla Efežanima, podsjeća nas da je „svakome od nas dana milost po mjeri dara Kristova“, tj. svi smo primili darove, različite jedne od drugih, ali to su darovi što ih trebamo staviti u služenje braći. Svaki od nas ima odgovornost da doprinosi izgradnji Kristova Mističnog Tijela, tj. Crkve. U Crkvi konkretno doživljavamo različitost karizmi i u isto vrijeme napetost u jedinstvu vjere, jer samo je jedan Duh. Sveti Anto je primljene darove stavio u službu Crkve, naročito dar naviještanja Božje riječi – velikim zanosom srca i mudrošću nauke. Imao je duboku spoznaju Svetoga Pisma i bijaše sposoban prenijeti slušateljima primljeni dar. Vjera nastaje iz slušanja riječi Božje i njome se hrani. Sveti Anto je poznavao sv. Franju Asiškog. I on je sv. Antu nazivao „moj Biskup“ upravo zbog njegove velike znanstvene izobrazbe i zbog dubokog poznavanja Svetoga Pisma i teologije. To su dvije ličnosti veoma različite, ali ih je ujedinila „sestra siromaština“; oni su prava braća koji su u Crkvi ostavili živo i aktualno svjedočanstvo svetosti što i danas privlači i zadivljuje.
Odlomak Markova evanđelja ističe da poslije poziva slijedi poslanje. Isus izabra i pozva Dvanaestoricu „da ostanu s njime“ a zatim im je povjerio poslanje: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se“. Život sv. Ante pun je nepredviđenih slučajeva i lišen ljudskih sigurnosti, kao i život svakog apostola Evanđelja, pa i svakoga od nas, ali postoji jedna sigurnost koja nas prati i koju ne bismo smjeli nikada zaboraviti, a to je Isusovo obećanje: „Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Spada na svakoga od nas da učini da uskrsli Gospodin uvijek živi u nama i među nama!
Predragi, živimo jedno žalosno iskustvo što iz bliza pogađa cijeli svijet i svaku osobu: pandemija coronavirusa. Molimo sv. Antu za zagovor da ovo iskušenje prođe što prije i da naša vjera iziđe iz te kušnje ojačana, nada nipošto manja, a ljubav da postane uvijek još konkretnija i djelotvornija za izgradnju jednoga više bratskog i soldarnijeg svijeta.
A presvetoj Mariji, Majci Crkve i našoj Majci, povjerimo želje i odluke što ih nosimo u svome srcu!
(kmc)