Proslavljena 100. obljetnica smrti blaženog brata Karla

U župnoj crkvi sv. Ante u Beogradu, 12. novembra 2016., proslavili smo 100. obljetnicu prelaska Bogu blaženog brata Karla (Charles de Foucauld). Proslava je započela euharistijskom molitvom klanjanja, u molitvi, pjesmi i tišini. Zatim je euharistijsko slavlje predslavio mons. Stanislav Hočevar, beogradski nadbiskup i metropolit s braćom franjevcima, svećenicima beogradskog dekanata i s o. Jakobom Pfeifferom iz Subotičke biskupije, prijateljem malih sestara. Nakon Svete Mise prikazana je kratka prezentacija sa slikama iz Karlova života te je uslijedilo radosno agape. Slavlju su prisustvovali brojni gosti malih sestara iz susjedstva i s posla, župljani iz svih beogradskih župa, pravoslavni prijatelji.

Donosimo u cijelosti propovijed o. Jovana Vejina:

„Draga braćo i sestre, na osobit način danas, drage Isusove Male Sestre!

Zahvalan sam Gospodinu da skupa s Vama možemo slaviti ovu stotu obljetnicu rođenja za nebo blaženoga brata Karla. Danas što slavimo? Slavimo svetost koja je plod djelovanja Božjeg u običnom čovjeku. Svetost na koju Gospodin poziva svakoga od nas, svetost koja nije plod ljudskih zalaganja, ljudskog truda, ili ljudske dobre volje, nego svetost kao plod Božjeg djelovanja u čovjeku, čovjeku vrlo slabom.

Čitajući život, životopis brata Karla, dirnulo me je upravo to kako je Gospodin našao način da formira, oblikuje svetost u tom čovjeku koji u početku života, a možemo reći i dobrim dijelom u mladenaštvu nije uopće mario za Boga, dapače životnim sticajem, usred životnih okolnosti ostade siroče sa svega šest godina, bez oca i majke uz svoju sestru. Vjeru je, kao što sam o svemu tome govori, izgubio u mladenaštvu, zabatalio je rekli bismo našim rječnikom, Boga, život u Crkvi, molitvu… ništa više to nije govorilo za njegov život. Nastojao je živjeti kao svi mnogi ljudi tražeći odgovore za svoj život u filozofiji, u nekom svom ostvarenju životnoga sna u sklopu kojega je bio poslan u Alžir kao vojnik francuske vojske. I tamo se dogodio prvi ponovni susret s Bogom Ocem.

Bog Otac koristi kao jedan kalup da formira i oblikuje svoje svete. Dotakao je dušu ovoga mladoga čovjeka izvan crkve, koji je napustio Boga, zaboravio na vjeru. Dotakao je dušu preko činjenice da je vidio molitvu Muslimana i počeo se pitati: da li postoji Bog? Zašto ovi ljudi na taj način mole, što govore? Kakav je njihov život? I bogat tim što je vidio u Africi, u Alžiru, nastavlja potragu za Bogom. Odgovor na to pitanje nije mu dala niti filozofija, niti ostvarenje svojih životnih mladenačkih želja, niti prijateljstvo… No, Bog ga je strpljivo čekao i nastavljao ga oblikovati u kalupu njegove svetosti.

Zahvaljujući susretu s jednim svetim svećenikom – od kojega je možda očekivao puno odgovora, puno teorije, puno objašnjenja, puno tumačenja o Bogu, o Crkvi, o vjeri… Ovaj sveti čovjek mu je rekao: dragi brate, imaš potrebu ispovijediti se i pričestiti. Koja su sredstva koja Bog koristi da oblikuje svoje svete? Božja riječ i sakramenti. Nije li to nešto što imamo na raspolaganju svaki dan, ja i ti? Nije li to nešto dragocjeno što nam je Bog ostavio, a čemu toliko puta puno površno pristupam, kao nešto normalno, kao nešto uobičajeno, kao nešto što s našim životom nema neke posebne veze? Ili ne ostavlja posljedice na naš kršćanski život?

Brat Karlo se praktički sudario s Božanskim milosrđem, koje evo i ove godine na osobit način slavimo. Sudar s tim Božanskim milosrđem prouzročio je u njegovoj duši jedno obraćenje, jednu potragu za Bogom. Vikao je još i prije tražeći Boga: „ako postojiš Bože moj, daj da te upoznam!” Ali, ta molitva je donijela ploda u susretu sa ispovjedi i sakramentom Presvete Euharistije.

I Gospodin nastavlja oblikovati u kalupu svetosti brata Karla. Brat Karlo nakon ovog susreta s Kristom milosrdnim u njegovim sakramentima, vjerojatno potaknut i nagovorom ovog svetog svećenika, otići će na jedno hodoćašće u Nazaret, u Svetu zemlju. I tamo će mu se otkriti ono što će obilježiti do kraja njegov život. To jest, otkrit će Krista prisutnoga u Svetoj Nazaretskoj obitelji, koji nije bio vidljiv, nije rekli bismo bio aktivan. Život poput Krista u Svetoj Nazaretskoj obitelji do te mjere će označiti život brata Karla, da će čitavu svoju duhovnost utemeljiti na njime. Biti tiha Kristova prisutnost među onim ljudima koji Boga ne poznaju, koji za Krista čuli nisu, koji za Boga ne mare, niti ih interesira, niti ih uopće vodi bilo kakva misao o Bogu. Karlo je rekao: „ako drugi ljudi mene koji sam sluga prepoznaju dobrotom možda će to biti poticaj da se zapitaju ako je sluga ovako dobar, kako li je dobar njegov Gospodar?“ A tko je Gospodar Brata Karla? Isus Krist, Bog Otac, koji mu je nastojao služiti čitavim svojim životom unatoč svojim slabostima, unatoč svojim grijesima, unatoč svojim manama, rekli bismo unatoč svojoj ljudskoj krhkosti kojom smo svi obilježeni. Dakle, uzor u Kristu, Isusu Kristu skrovitom, Kristovom životu u Nazaretskoj obitelji.

Drugi vid koji je na osobit način obilježio život brata Karla, bilo je nasljedovanje Kristovog silaska, Kristove kenoze, Kristovog „samoispražnjenja“. Kristova kenoza znači da je sišao s nebeskih visina, ono što ispovijedamo u našem vjerovanju – da je napustio svoj Božanski svijet, ispraznio se od samoga sebe da bi se utjelovio, da bi postao čovjek. Ma ne samo to! Sišao je u lik malog djeteta, kao svaki čovjek koji se rađa na ovoj zemlji. I ne samo to! Sišao je toliko puta u poniznosti, svaki put kad je bio odbačen, kad je bio izrugan, kada ga nisu htjeli slušati, kada su ga izrugivali, a pomislimo tek na silazak koji je doživio u svojoj Muci, pljuvanju, bičevanju, razapinjanju na sramotnoj smrti.

Ali ta kenoza, taj silazak koji je Isus doživio u svome životu nije bio na propast, nije bilo sredstvo prokletstva, nego je postalo blagoslov, blagoslov za nas. Brat Karlo je bio svjestan da je posljedica grijeha smrt. I da tu smrt Krist je uzeo na sebe, kako mi ne bismo više umrli, kako bi nama bila pružena mogućnost ulaska u život vječni. Nešto suprotno od silaženja za nas je ulazak. Ulazak u što? Ulazak u nebo. Kristovim uskrsnućem nebesa su otvorena i najjadniji, najsiromašniji, najbjednii čovjek, najgrješniji čovjek na ovom svijetu ima mogućnost pristupa životu vječnom, zahvaljujući Kristovu silasku. I brat Karlo nastojao je živjeti do silaženja, taj Kristov silazak iz dana u dan. Zahvaljujući Svetom pismu koje svakodnevno čitamo, Evanđelju koje je nastojao čitati, i čitati i čitati, meditirati i razmatrati kako bi postalo dio njegova života, kako bi stvarno mogao biti živa ikona Kristova među onim ljudima koji, kako rekoh prije, Boga ne poznaju, niti žele znati o Bogu.

I treća stvar koja je obilježila na osobit način život brata Karla je Euharistijska prisutnost usred pustinje. Imali smo mogućnost i milost biti u klanjanju pred Presvetim oltarskim sakramentom prije Svete Mise. Kolika čast, kolika milost moći biti pred Kraljem sviju Kraljeva, Gospodarem, pred živim Bogom stvarno prisutnim među nama! Brat Karlo otkrio je ovu prisutnost Božju i nastojao pred njom provoditi sate, dane, noći, moleći, razgovarajući s Kristom prisutnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu. To je milost, moći prepoznati jedno mjesto gdje te nitko neće moći odbaciti, mjesto gdje nećeš biti sam, mjesto gdje nećeš biti napušten, mjesto gdje te neće nitko izrugati, gdje te neće nitko prognati. Presveti Oltarski Sakrament je stvarna Isusova prisutnost među nama. I na ovome je brat Karlo utemeljio svoj duhovni život, tim hranio svoj duhovni život. Tako da bismo mogli reći da su sredstva koja je Gospodin koristio da bi u svom kalupu svetosti oblikovao brata Karla bile tako jednostavne stvari: Božja riječ i sakramenti i poslije događaji u životu brata Karla koji su pomogli njegovoj formaciji, njegovom putu svetosti. A zamislite ovaj kalup koji je Bog iskoristio da formira brata Karla nakon što ga je učinio svojim svecem Bog razbija. Kaže jedan duhovni otac da Bog kada formira, oblikuje jednoga sveca koristi jedan kalup i nakon što je oblikovao jednog sveca razbija kalup. Jer ne želi napraviti dva sveca na isti način. Zašto to kažem? Ako mi gledamo u svoj život, sigurno ćemo naći toliko stvari koje su u suprotnosti sa životom brata Karla. Možda ne meditiramo Božju riječ, tko zna kad smo zadnji put otvorili Sveto pismo? Tko zna kada smo zadnji put iskreno molili pred Presvetim sakramentom? Tko zna kad smo se zadnji put iskreno ispovjedili? Tko zna kada smo zadnji put vapili Gospodinu gledajući svoje slabosti, svoj svakodnevni život… Možeš reći: „pa da, to je lijepo, drago mi je da je u bratu Karlu Bog ostvario svetost. A meni moj život koji je takav kakav jest, moji problemi koje imam, moja bolest, moja samoća, moj križ koji me pritišće, moj život s kojim se ne mogu više nositi… nije to za mene“.

Ne, Gospodin za svakoga koristi drugčiji kalup da oblikuje svece. Gospodin mene i tebe, onakve kakvi jesmo, jadni i bijedni i grešni, oblikuje u jednog novog brata Karla, jednu novu sestru Magdalenu… Jednog novog svoga maloga brata ili svoju malu sestru koji će biti Božija prisutnost u ovom naraštaju, u ovom naraštaju koji je izgubio smisao za Boga, u ovom naraštaju kojega Bog ne zanima, kojega Crkva, sveci, liturgije ne zanimaju, kome to ništa više ne govori. Ako budemo mi prisutnost Božja, dobra prisutnost Božja, možda će to nekome pomoći da se pita, ako je sluga ovako dobar, ako sluga ovako ljubi, kakav mu je njegov Gospodar, kako je dobar Isus Krist.

Slaveći danas ovaj blagdan blaženoga brata Karla, moli po njegovom zagovoru da Gospodin i tebi daruje želju za svetošću, da prihvatiš ovaj kalup koji je Gospodin predodredio za tvoj život, da te oblikuje svetim. Možda ti nešto smeta, možda bi nešto promijenio. Nemoj, nemoj. Dopustimo Gospodinu da nas On oblikuje kako hoće, jer svetost je djelo Božje, nije plod napora, nije plod dobre volje, nije plod truda – plod je suradnje s Bogom. A kako možemo ja i ti surađivati s Bogom? Slušajući Božju riječ, primajući svete sakramente i prihvaćajući u našem životu događaje koje Bog šalje. Dopustimo mu da da nas On na taj način formira, da nas Bog oblikuje. Onda ćemo i mi biti stvarno poput brata Karla Kristova prisutnost na zemlji.

I završavam jednom molitvom koju je napisao mali brat Karlo, koja vjerujem svima nama može pomoći:

„Oče moj, predajem se tebi.

Čini sa mnom što hoćeš.

Što god učinio hvala ti.

Spreman sam na sve.

Primam sve, samo da se tvoja volja

ispuni na meni i na svim tvojim stvorenjima.

Bože moj, ne želim ništa drugo.

Stavljam svoj život u tvoje ruke.

Tebi ga darujem Bože moj, svom ljubavlju svoga srca.

Jer te ljubim i ta ljubav traži

da ti se darujem, da se potpuno predam u tvoje ruke

s neizmjernim povjerenjem, jer ti si moj Otac.“

 

Propovijed prekucala i uredila Milica Ilić

(kmc)