Svetkovina Svete Bogorodice Marije i molitva za mir

»Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas« (Ps 67, 2‒3.5‒6.8)

Nalazimo se u božićnom vremenu, u kojem se sve obnavlja, smenjuju se godine… Po tradiciji, poslednji dan kalendarske – svetovne godine obeležen je svečanom svetom misom zahvalnosti, koja je ujedno i vigilija uoči proslave svetkovine Svete Bogorodice Marije.

Svečanu večernju svetu misu je 31. 12. u Crkvi Krista Kralja uz koncelebraciju vlč. Mihaela Sokola i vlč. Leonida Bevze slavio preuzvišeni monsinjor Stanislav Hočevar, nadbiskup i metropolit beogradski, koji je u uvodnom obraćanju između ostalog rekao:

»Sutra će pred našim očima biti Bogorodica. I gledajući Novorođenoga, vidimo da je On punina svekolikoga bogoslužja. Posljednje je vrijeme, kaže evanđelist Ivan: pred ovim Novorođenim nitko se ne može izmaći ‒ ni mislima, ni riječima, ni djelima, On je tu jer po Njemu, za Njega i u Njemu je sve stvoreno. Nitko ne može izmaći Njegovom sudu. On je prije svega mjerilo života čovjeka, jer po Njemu je sve stvoreno… Od Njega primismo milost na milost, kaže evanđelist, što znači život sȃm i život u ljubavi. Brate, sestro ‒ pitaj se gledajući na novorođenoga ‒ jesu li tvoje riječi i želje postali tijelom? Živiš li samo u mislima, ili su tvoje misli i riječi postale djela? Posljednje je vrijeme jer svi dolazimo pred Njega… Sjetimo se kolika smo obećanja dali na svojoj svetoj krizmi, svetom redu! Isus je mogao reći da je dovršeno jer je ispunio sva obećanja dana Ocu…«

Samu proslavu svetkovine Svete Bogorodice Marije 1. 1. 2020. započeli smo, predvođeni ocem nadbiskupom, moleći se za mir, taj ljudima tako potreban znak milosti i blagoslova Božjeg.

Sveto misno slavlje je, posle molitve, uz koncelebraciju mons. Marka Čolića, don Aleksandra Ninkovića i vlč. Mihaela Sokola predvodio preuzvišeni otac nadbiskup mons. Stanislav Hočevar.

»Smilovao nam se Bog i pogledao nas«, uvodne su reči homilije u kojoj nas je preuzvišeni otac nadbiskup podsetio na potrebu »da svi mi, nekakvom intuicijom, otkrijemo u kakve dubine nas vodi kršćanstvo, Božja riječ. Ono što slavimo…« Konkretno, »Što je to punina vremena?«, upitao nas je. Odgovor na to pitanje čovek je tražio i traži na različite načine, »ali, gledajte, braćo i sestre: danas smo svi mi uključeni u onu prečudesnu stvarnost presvete Obitelji. Otac Nebeski ne gleda i ne voli samo svoga Sina. Htio je bezbroj bića pridružiti svetima svoga Sina. Zato je i nas stvorio. Stvorio je ‒ gledajući svoga Sina. Božji Sin, mogli bismo reći, naša je nutarnja, duhovna struktura«, podvukao je mons. Hočevar. Upravo »zato smo mi postavljeni u vrijeme, vrijeme je, dakle, dimenzija Isusa Krista, u kojoj i mi trebamo postati slični Isusu Kristu… Vrijeme je zbog toga važno, tako bogato. Ali je i ispit za sve nas. Jer samo živeći u vremenu možemo se svjesno, nakon što dođemo do zrele slobode, odlučiti da se želimo suobličiti Isusu Kristu i živjeti Njegovim načinom života, da bismo već za vrijeme zemaljskog života otkrili kojom nas Ljubavlju ljubi Bog Otac i da bismo i mi poput Isusa Krista odgovorili na Očevu ljubav.« I »upravo zato nam Bog Otac daje na raspolaganje toliko vremena. Da bismo svaki trenutak i mi, poput Isusa, htjeli odgovoriti Bogu Ocu«, dodao je otac nadbiskup; »zato i za nas vrijedi: ’Evo, dolazim, Oče, da spoznam, ali i da izvršim Tvoju volju…’ Zato je naše vrijeme tako dragocjeno, zato nas najbolji pedagozi uče da ne smijemo gubiti vrijeme.« Jer, nastavio je mons. Hočevar, »ako gubimo vrijeme, gubimo priliku da se suobličimo Kristu, da ljubimo Kristovom ljubavlju, da ovim svijetom širimo ono zajedništvo koje je u Presvetoj Trojici«. U tome nam je primer upravo Blažena Djevica Marija, koja nam pokazuje »kako je dragocjen život u Božjoj milosti. Kako je dragocjen život bez grijeha, bez sebičnosti, bez zaborava, nego je stalno življenje u tom sjedinjenju s Bogom… samo tako je Bogorodica ‒ sva predana Bogu, sva od djevičanstva ‒ mogla roditi Najvećega, samoga Božjega Sina.« I nadbiskup je homiliju završio rečima: »Evo, molimo Gospodina da svatko od nas uzmogne zaživjeti tu puninu vremena, da bi u trenutku kad odlazi s ovoga svijeta bio tako sličan Kristu Gospodinu, da bi stvarno ‒ ne više idući putem očišćenja, ili ne daj Bože putem koji vodi u pakao ‒ sa svom radošću mogao ući u ljepotu Presvetoga Trojstva!«

(M.A.K./kmc)