Trodnevica uoči blagdana Velike Gospe

»Evo ti majke!« – Marija, majka Isusova, majka naša!

Trodnevica uoči blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije – Velike Gospe

Proslava Velike Gospe – Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo, koja je ove godine bila pod znakom reči koje je njen Sin izrekao sa križa: »Evo ti Majke!«, po vekovnoj tradiciji započinje duhovnom pripremom. Pa smo tako i mi, vernici grada Beograda, uoči velikog blagdana imali trodnevnu duhovnu pripremu koja je trajala od 11. do 13. 8.

Svakog od tih dana pre svete mise molili smo ‒ predvođeni preuzvišenim monsinjorom Stanislavom Hočevarom, nadbiskupom i metropolitom beogradskim ‒ svetu krunicu i Lauretanske litanije. Svetu misu s homilijom sve dane trodnevne duhovne pripreme predvodio je vlč. Mihael Sokol – mladomisnik.

»Za naše je razmišljanje važno sebi osobno postaviti pitanja: U čemu vidim smisao svoga života? Što je ono čemu se nadam, što očekujem, oko čega se najviše trudim? Ta pitanja najprije traže osobni odgovor, ali uvijek imaju i društveni kontekst o kojem često i previše ovisi taj isti naš osobni odgovor«, rekao je vlč. Sokol. I zaista, treba dobro da promislimo o smislu i svrsi svojih života. Jer često »Kad svoj život malo kritički promotrimo, svatko od nas otkriva da je ono što nas često muči — mnoštvo promašaja, mnoštvo životnih neuspjeha. Otkrivamo kako smo mnogo puta previše polazili s egocentričnih, odnosno sebičnih pozicija« To, čini se ne tako retko oslanjanje na egocentrične, sebične pozicije, vodi, kako je vlč. Mihael naglasio, tome da »Čovjek postaje čovjeku vuk! Čovjek kao samovoljna, sebična osoba u društvenoj situaciji prestaje biti čimbenik koji doprinosi zajedničkom dobru, koji uvećava opće dobro, koji se zalaže za sretno i zdravo životno okruženje.« Postavlja se pitanje mora li biti baš tako, moramo li mi da budemo takvi, da živimo pogleda okrenuth samo prema sebi? Ne, ne moramo, i ne treba tako. »Nama valja živjeti otvorenih očiju, razmišljati što iz kojeg vlastitog životnog čina slijedi — pravo dobro, ili možda samo privid, ili možda čak pravo zlo. Od Boga smo dobili razum kako bismo živjeli razumno na ovome svijetu, dobili smo i povjerenje da se pravedno odnosimo prema onima koji o nama ovise. Zato svi trebamo analizirati, kritički prosuđivati svoje čine, svoje težnje i svoje postupke, cjelokupni svoj životni put.« Važno je, dakle, znati da »Treba ići otvorenih očiju ususret onome što u svjetlu vjere spoznajemo kao pravo i trajno dobro. Bog nam pomaže, pomaže nam da možemo raspoznati što je istinski dobro. Svjetiljku imamo: a to su vjera i Božja riječ«, rekao je vlč. Mihael i dodao: „Vrhunac mudrosti života je otkriti i ostvariti volju Božju, a upravo to je znala Blažena Djevica Marija koja je postala majkom pravoga Boga i pravoga čovjeka kad se cijelim svojim bićem Bogu predala rekavši Mu svoj DA, jer svoj život nije podložila vlastitoj sebičnosti, nego ga je promatrala upravo u perspektivi onoga konačnog cilja i postala majkom i svih nas.«  Zaista je tako, jer „Smisao i prava vrijednost našeg života jest u istini, pravednosti i ljubavi. Jedino se tako čovjek istinski ostvaruje. Uvijek trebamo misliti na one oko sebe i što će na kraju o tebi reći Bog! On je jedini pravi Gospodar ljudi. On sve vidi, Njemu se ništa ne može prikriti. Jednom ćemo morati položiti pred Njim račune za sva naša djela ‒ uspjehe i neuspjehe. Morat ćemo pokazati one vrijednosti koje mogu s nama u vječnost.« Sva nada, svekoliko ispunjenje je u Bogu, a život, makar nosio sa sobom i patnje, jeste dar. Treba ga prihvatiti takav kakav jeste, pa čak i ako zbog toga bivamo osramoćeni pred ovim u materijalno duboko utopljenim svetom. Ne treba toga da se bojimo, primer treba da nam bude naša Majka. Ona koja nikad nije ustuknula pred patnjama i bolima koje život sa sobom nosi. »Marijina služba u djelu spasenja ne iscrpljuje se u njezinom tjelesnom materinstvu. Čitav je njezin život uključen u Božji plan spasenja. Naročito se ukazuje na njezinu vjeru i ljubav. Ono neizbježno je postalo istinito, ono najgorče, što se Marija kao majka nije usudila pomisliti: Božji Sin, njen Sin, pribijen je na križ. Križ, znak najsramotnije kazne postao je najrašireniji i najizrazitiji simbol kršćanstva. Smrt Krista Gospodina pravednika na križu promijenila je sramotni znak u znak ponosa, pobjede i slave! Postao je znakom spasenja. Križ i patnja više nisu ruglo, nego potreba i razlog slave ponajprije za Krista, a onda i za sve koji Njega slijede. Ne predavati se niti na najstrašnijem putu i u noćnoj tmini, biti uvijek tu za druge jest Isusov govor s križa: Ženo, pogledaj tu svoga Sina ‒ ovaj što stoji pored tebe, blizak ti je kao sin… ’Evo ti Sina – Evo ti majke!’ Ne radi se o tome da se oni mogu zamijeniti, sin i majka… nego da oni koji vjeruju tim riječima trebaju jedni druge kao sin i majka… Njihovim prihvaćanjem svi smo mi sinovi i kćeri onog Jednoga i Jedinoga. Ta spoznaja čini i tamu svijetlom, kamenite putove prohodnima, a križ proslavom«, naglasio je vlč Mihael i zaključio: »O, kako ljubaznu Majku imamo! Oblikujmo se prema svojoj Majci i nasljedujmo je te pronađimo snagu u njezinoj patnji i ljubavi! Ona je imala silnu sućut prema dušama, tako da se nije zaustavljala na vremenitom gubitku i tjelesnoj patnji.«

Bili su to najvažniji delovi iz homilija koje su se mogle čuti tokom trodnevice…

(M.A.K./kmc)