Blaženstva su duh života
Vigilija Sretenja je, braćo i sestre! Anđeo Srbije klanja se Ocu, Tvorcu Neba i Zemlje, i zagovara nas pred Njegovim licem, a mi – sudionici Euharistije – prinosimo jedinu pravu Žrtvu: žrtvu Isusa Krista za spas čitavoga svijeta.
U ovome liturgijskom slavlju sve, dakle, govorio o osobama. Osobe su pravo bogatstvo svake zajednice. I kakve su te osobe pojedinačno, kakav je njihov odnos prema ostalima u zajednici – takva može biti i zajednica u cjelini. Božja Riječ, pa i liturgijski tekstovi ovoga slavlja, ne govore nam prioritetno o materijalnom bogatstvu, ni o bankovnim kamatama ili proračunima, budžetima… Naprotiv: veliki Apostol naroda sv. Pavao iz Tarza upozorava nas ovako: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego o svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji, koji je iznad svakoga razuma, čuvat će srca vaša i vaše misli u Isusu Kristu“ (Fil 4, 6).
Nema, naime, sumnje, braćo i sestre, da je u ovome našem vidljivom i stvorenom svjetu najvažnije i najprioritetnije sačuvati i razvijati pravi, to jest pozitivni odnos prema Prvome, prema Začetniku svega, prema Tvorcu svega! Kad se izgubi odnos prema Izvorniku, prema „Istoku“; kad smo uništili odnos prema onome tko je dao Pečat svemu – sve gubi svoju izvornost, sve je moguće iskriviti, deformirati. Naša oslonjenost na Izvornik, na Isusa Krista – Pravoga Boga i pravoga čovjeka – omogućuje da sve ne samo sačuva pravu vrijednost, nego da se ta vrijednost neprestano uvećava, umnožava te tako stvara nove vrijednosti… Upravo o tome govori dalje isti apostol Pavao u poslanici Filipljanima: „Činite što je istinito, što god je časno, što god je pravedno, što god je čisto, što god je ljubazno, što god hvalevrijedno! U srcu nek vam je krepost – vrlina, pohvala!“ Takvo je, naime, srce koje je povezano s Tvorcem!
Bez pohvale Tvorcu, jer samo to je autentično poštenje, nijedna zajednica ne može napredovati! Siromaštvo, problemi, nerazumijevanje među ljudima – ne dolaze iz nedostatka materijalnih dobara, nego iz nedostatka autentičnih relacija prema Tvorcu. Gdje nema odnosa prema Tvorcu, tamo nema ni autentičnih stvari, to jest – nema ni materijalnih dobara!
Već prorok Izaija, taj pravi evanđeoski velikan iz najdelikatnijeg trenutka pradavne židovske povijesti, govori da je u svima nama tama ako se ne damo osvijetliti od Onoga koji Dolazi – od Isusa; on tvrdi, nadalje, da je svuda na Zemlji pravi mrak ako Zemlju – inače tako predivnu – ne osvetljuje Sin, Sin pisan velikim slovom; jer samo On nam omogućuje svojim sinovskim očima – te, dakle, u pravom svjetlu – gledati ovaj svijet. Samo u Njegovoj svjetlosti – tvrdi pslamist – i mi vidimo i gledamo svjetlost. Upravo zato, kaže veliki Izaija, samo je Isus „savjetnik čudesni, Bog silni, Car mira!“ Da, On sam postaje čak „Otac vječni“, jer u Njemu, u Prvoređenome i Jedinorođenome, očituje se Očeva Snaga, Sila, moć, bogatstvo; samo u Njemu i po Njemu možemo i mi ljudi uspješno nstaviti sustvaranje svijeta, očuvati harmoniju kozmosa, zdravlje ljudi, unaprijediti njihovu radinost, kreativnost, odgovornost.
Moliti se za državnu zajednicu i prinositi žrtvu za državnu zajednicu – znači otkrivati nezamjenjivu vrijednost zrelih ljudskih osoba. Samo čuvanje tajne svetosti života i izgrađivanje tih života do visine blaženstava (blaženstva su duh života), omogućuje državnoj zajednici integralni napredak u integralnome bogatstvu!
Svi društveni odnosi, sva takozvana politika – a politika znači brinuti se za opće dobro svih – mora biti u službi integralnoga rađanja novih ljudi: i u kvanitativnom i u kvalitativnom smislu. Današnji čovjek, otrgnuvši se od Boga, od Tvorca, više ne kuša da pripada ljudskome rodu i da treba zastupati razvoj ljudskoga roda! On se danas osjeća samo kao individua, kao prah u kozmosu, kao od stabla života otrgnuti list s kojim se poigrava vihor ideologija. Prekinuti normalan razvoj ljudskoga roda uvijek znači nijekanje Tvorca i zatvaranje samoga sebe u tamnicu besmisla i nihilizma!
Blaženi pak oni koji su siromašni duhom, što znači da na prvo mjesto stavljaju Boga i svaku ljudsku osobu – ikonu Božju – jer samo tako će se iz toga odnosa po sebi nužno rađati materijalno bogatstvo. Blago svima ožalošćenima – onima, dakle, koji su žalosni zbog današnjega nihiliziranog materijalizma i agnosticizma – jer oni svojom žalošću najbolje traže pravi odnos prema vrijednosti. Blago onima koji se nisu otrovali današnjom agresivnošću i destruktivnošću tolikih medija te mirno svjedoče za prave vrijednosti: oni će osvojiti daleko ljepši svijet Božjega kraljevstva.
Blaženi su svi koji u naše vrijeme tolike korupcije i pervertiranosti na moralnom području – svojim življenjem gladuju i žeđaju za onom pravednošću koja vlada u kozmosu Presvetog Trostva; oni će takav kozmos zajedništva stvarati na našoj Zemlji… i u vječnosti!
Blago svima koji unatoč tolikim reklamama i televizijskim „rijalitima“ mogu gledati samo jedinog Zaručnika, „Najljepšeg“ zaručnika čitavoga čovječanstva. Kontemplirajući Njega, sposobni su tražiti samo ono što je autentično, što donosi mir, što stvara zajedništvo. Takvi, naime, znaju da samo autentično zajedništvo može stvarati povjerenje, a iz našega međusobnog povjerenja rađa se i sveopće uzajamno pretjecanje: u poštovanju, ljubavi, služenju, materijalnim dobrima, nadi – nadi kao jedinoj dinamici budućnosti, nadi koja obiluje duhovnim, duševnim i materijalnim dubinama…
Vjerujemo da Bog Otac stvara takve osobe za našu zemlju, vjerujemo da Bogo-čovjek Isus bira takve ljude za Srbiju, vjerujemo da Sveti Duh posvećuje i ohrabruje takve osobe za našu državnu zajednicu. Amen
Misa za državnu zajednicu – propovijed nadbiskupa
Beograd, Crkva Krista Kralj, 14.02.2019.
