Otvaranje Prve sinode Beogradske nadbiskupije: Uvodni govor nadbiskupa Hočevara
Beograd, crkva Krist Kralj, 30.11.2019
Uvodni govor na otvaranju
(Lk 10, 1‒5)
„Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdeset dvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći!“
Evanđelje ostaje kroz sve vijekove radosna vijest. Ono je „Božja snaga“ (Rim 1, 16), tvrdi apostol naroda sv. Pavao. Taj neopisivo veliki um i mistik par excellence naglašava da se Evanđelja ne stidi „jer je ono na spasenje svakome koji vjeruje“ (Rim 1, 16). Upravo on, koji je zatim čuo vapaj Makedonca – „dođi nama u pomoć“ – najviše je učinio da se Evanđelje tako brzo proširi po čitavome Balkanskom poluotoku, osobito uz obalne gradove; da Sirmium i Singidunum brzo postanu središta kršćanskih zajednica i žarišta jakog svjedočenja ‒ krajevi mučenika.
Danas, na blagdan Sv. Andrije, prvozvanog apostola, okupila nas je upravo snaga Evanđelja i to na – promislimo – Prvu sinodu Nadbiskupije beogradske. Kao što je Isus postavio sedamdeset dvojicu učenika, tako se danas „nakon toga“, dakle nakon slavljenja Euharistije – tajne jedinstva – konstituiraju ta evanđeoska sedamdeset dvojica sinodalca, da unesu duh spremnosti u svako veće ili manje mjesto naše Nadbiskupije.
Braćo i sestre Prve beogradske sinode – Božja milost bila s vama! Sa svima vama, braćo svećenici, osobito s vama koji ste već po svojoj službi članovi sinode; s vama svima – svećenici, redovnici, redovnice, Bogu posvećene osobe, vođe različitih udruga, braćo i sestre vjernici! Vas je tajna naše mjesne Crkve pridružila ovome izabranom organu i događaju našega poslanja da zastupate i sve župe naše Nadbiskupije! Čestitke i zahvala svima vama s velikom željom da i vi budete „usta Gospodnja“ koja progovaraju isključivo spasenjsku istinu i nikad se ne daju zavesti ocem laži.
Svi mi besplatno primismo ovaj veliki dar Evanđelja, besplatno ga trebamo jedni drugima predavati ([to i jest smisao onoga tradere – tradicije) iz naraštaja u naraštaj, kako bi se svestrano izgrađivalo mistično „Tijelo Kristovo“.
Gledajući naime 20 vijekova povijesti na prostorima naše Nadbiskupije, može nam zastati dah. Puni čuđenja ćemo se zato na krilima Duha uputiti u prošlost. Naime, nakon godina traženja (2010‒2014), razlučivanja (2014‒2016) i odlučivanja (2016‒2018), u duhu jasnoga gesla „Crkva – Božja obitelj“, sad otvaramo put formiranog zajedničkog razlučivanja naše mjesne crkvene stvarnosti. Upravo zato što smo mistično Tijelo Kristovo, moramo biti organsko uređeni ili ‒ pravno definirani. Samo takva uređena zajednica omogućuje da dođu do izražaja svi darovi Duha Svetoga kojima smo obdarenimi, članovi naše mjesne Crkve ‒ danas nakon tako burnih dvadeset stoljeća Kristove Crkve na našem tlu. Zato i postoji Statut Biskupske sinode, koji točno predviđa sastav i funkcioniranje same sinode. Sve te vidike će nakon zvaničnog otvorenja predstaviti generalno tajništvo sinode. Oni si zaduženi, da se sve organsko razvija i ujedno sve bilježi, odnosno da preveniraju, da se ništa ne gubi, što Božji duh po tijelu Sinode progovara.
Istorijat naše mjesne Crkve
Naša je mjesna Crkva poseban znak i dokaz da nas Božja providnost vodi i na ovoj velikoj geografskoj i povijesnoj i eklezijalnoj vjetrometini. Unatoč tolikim progonstvima u prvom stoljeću kršćanstva, tadašnji Singidunum, današnji Beograd, očituje se svojim velikim svedocima: Fortunatus, Hermogen, Montanus, samo su neki među njima. U najnovijem Rimskom martirologiju posebno čitamo npr. za dan 13. januara. „U Beogradu, u Meziji, u današnjoj Srbiji, sveti Hermigilije i Stratonik, mučenici u vrijeme imperatora Licinija, nakon strašnog mučenja, bačeni su u Dunav.“
Dunav, dakle, dragi članovi Prve sinode beogradske, ne napaja samo ovu zemlju na kojoj živimo, nego čisti i naša duhovna bića i zajednice naše Crkve u koju smo i mi vodom krštenja potopljeni. Potopljeni smo zapravo u beskonačne oceane ljubavi Presvetoga Trojstva. Odatle i slijedi naše geslo: „Crkva – Božja obitelj“. Jedini cilj sinode jest otkrivanje te neizrecive tajne sreće.
Znamo dobro da je vrijeme ovih velikih svjedoka ‒ vrijeme zajedničke Crkve, vrijeme nepodijeljenog kršćanstva. Dakle, mi koji živimo na toj jedinstvenoj međi, pozvani smo da djelima ljubav i omogućimo ponovni zagrljaj mira i jedinstva Istoka i Zapada.
Ali i drugi gradovi na području naše Nadbiskupije natopljeni su krvlju mučeničkom, što dosad – nažalost – nismo nikada dovoljno naglašavali, niti se time nadahnjivali ili osnaživali njihovom porukom i snagom. Na tom istom prostoru cvalo je više dijeceza, susretali su se veliki sveci prve Crkve ‒ kao sv. Atanazije, sv. Nikita, sv. Paulim, i rađali se – povijesno gledano ‒ sudbonosni imperatori ne samo za Rimsku Imperiju, nego i za čitavu svjetsku povijest… Ako je u Nišu mlada Flavia Julia Helena dala život Konstantinu Velikom, trebamo odmah dodati da su potom i majka i sin u svom životu napravili jedinstvene i odlučne korake prema kršćanstvu, i u samom kršćanstvu. Nekadašnja poganska djevojka Jelena, koja je u mladosti čistila prvenstveno konje, našavši zatim prioritet svih prioriteta – Isusa Krista Spasitelja svijeta, postaje u snazi obraćenja na kršćanstvo nositeljica nove kulture, a prije svega pokazateljica i klanjateljica križa. Onog Križa koji je u čovječanstvu srušio „zid mržnje“ i iz „dvoga“ učinio Jedno (Usp.: Ef 2,13-16). Je li taj križ od strane kršćana, osobito poslije 313. godine bio doista shvaćen i prihvaćen? Sljedeći vjekovi govore da nije bilo tako…
Izvanjska sloboda sama po sebi ne garantira nutarnju slobodu. Stoljeća povijesti jure zatim na bojnim krilima Huna i Avara i tolikih drugih, te uništavaju cvatuće dijeceze, a sirmijumska se metropolija mora seliti u Solun. Dolazak Slavena isprva nastavlja razaranje antičke kulture i evangelizacijskih centara. No polako se i ti narodi sve više otvaraju Duhu Evanđelja. Kristijanizacija koja u početku dolazi iz Rima preko Dalmacije, bila je prilično anemična. Na našim prostorima tada vladaju Bugari, katolici, pod rimskom vlašću, ali sve više i više udaljavaju ih negativne sile hereze. Papa Ivan VIII. piše 16. aprila 878. g. dugačko pismo bugarskom kralju Samuilu – puno zabrinutosti – i u njemu se naš grad ‒ dotad Singidunum – navodi slavenskim imenom Beograd. Sv. Otac zahtijeva od cara … da smjeni arijanskoga biskupa u Beogradu.
U 9. stoljeću konačno je zasjala dvostruka zvijezda s Istoka u svetoj braći Ćirilu i Metodu i obećava bolja vremena. Sudbonosna granica između Istoka i Zapada ne pokazuje se dovoljno jakim mostom jedinstva; naprotiv, naglim se koracima približava 1054. godina, godina formalne shizme. Sva oštrina razotkriva se pak u narednim stoljećima. Veliki porast nove abrahamovske religije na Istoku, islama, koja je poduprta eksplozivnom snagom siromaštva s jedne strane, a s druge pak neobično reduciranim mesijanizmom, sve više zahvaća Istok. Križarski ratovi, inspirirani najboljim namjerama, u ovim se nadasve turbolentnim i netransparentnim događajima lako preobražavaju u sukobe među samim kršćanima.
Dobro je podsjetiti se da u tim godinama kroz našu zemlju na konjima juri veliki Friedrich Barbarossa, Nijemac, i francuski kralj Luj VII., ali i velike mase siromašnih a dobronamjernih ljudi. Ti događaji sve više međusobno udaljavaju Rim i Konstantinopolj; među njima je sve više tenzija. Zato usprkos tome što papa Honorije III. daje bratu sv. Save – Stefanu Prvovenčanom kraljevsku krunu i Srbe uzdiže do kraljevske nacije, monah Sava ipak traži hirotoniju od Istoka i dobija je upravo tamo gdje je g. 325. održan prvi ekumenski sabor u Niceji. Tako će i sv. Sava, kao prvi metropolit sada već i formalno konstituirane Pravoslavne Crkve, postati otac srpske autokefalne Crkve, a svoga brata – ali uz izričitu Papinu suglasnost – ponovno okruniti istočnim obredom.
I dok sam sv. Sava, suvremenik sv. Franje Asiškoga, želi biti Istok na Zapadu i Zapad na Istoku, ipak se drevna administrativna linija Istočnoga i Zapadnoga Rimskog Carstva sve više pretvara u granicu istočne i zapadne Crkve, u granicu pravoslavlja i katoličanstva, u granicu istočne i zapadne kulture. Ali ni tad ne nestaju katolici iz ovih naših prostora. Povijest piše o njihovim crkvama. Prisutni su uvijek u većem ili manjem broju. Tada su barski i kotorski biskupi i naši natpastiri. Franjevačka karizma neprestano blagoslivlja ovu zemlju (u Beograd dolaze već krajem 13. st.), što se na poseban način pokazuje g. 1456. kada karizmatični sv. Ivan Kapistran s velikim ličnostima toga vremena vraća Beogradu slobodu, a papa Kalist III. svu obogaćuje Crkvu u znak zahvalnosti za pobjedu u Beogradu blagdanom Isusovog Preobraženja na gori (6. avgusta) i zvonjenjem u 12 sati u svim crkvama. Ali ciklusi padova i pobjeda nad Turcima se ponavljaju. Tako početkom 16. stoljeća preuzimaju duhovno vodstvo nad Beogradom, na kraći period, i mađarski biskupi. U godini 1688. evo među nama drugog velikog sina sv. Franje kao pobjedonosca, nakon što je pomogao osloboditi Beč (tad nastaje blagdan Marijinog imena 12. septembra), a time se polako rađa i oslobođenje Mađarske od Turaka. Bio je to slavni kapucin bl. Marko iz Aviana (slavi se 13. augusta).
Male grupe katolika u Beogradu i okolici tome su se radovale i uvijek iznova, unatoč svim borbama, obnavljale svoju vjernost. Dolazak katolika iz Republike Dubrovačke u to vrijeme s jedne je strane katoličku zajednicu osnaživao, ali i porađao nove tenzije, osobito među prijašnjim vjernicima pristiglim iz Bosne. Sa sve jačom prisutnošću Habsburgovaca na našem prostoru počinju dolaziti i isusovci. Godine 1614. osniva se i prva gimnazija u Beogradu. Veliki Bartol Kašić objektivno i podrobno obaviještava Sv. Stolicu o našim prostorima, tako da Vatikan može imati dobar uvid u ovdašnje opće prilike.
Važnom pobjedom Austrijanaca nad Turcima i potpisivanjem Požarevačkoga mira 1717. godine, Beograd se formira u prilično jaku biskupiju ‒ sve do 1739. Godine. Austrijska prisutnost, koja donosi veliku obnovu Beograda na urbanističnom, crkvenom (5 redovničkih zajednica) i kulturnom području, ipak ne stvara dobre odnose između katolika i pravoslavaca. To je vrijeme kad se više naglašava ono što nas dijeli nego ono što nas povezuje. Beograd tad ipak dobiva veliku svetinju. Isusovci omogućuju intronizaciju Marije Pomoćnice (iz Passaua), koja često mora u progonstvo (Petrovaradin, Tekije) dok se 1934. godine (19. oktobra) definitivno ne vrati u Beograd, opravdano nazvana „Gospom Beogradskom“. Ali turske snage se ponovno konsolidiraju i osvajaju naše područje, što je katolike ne samo raspršilo nego i jako ponizilo. To će mučno stanje trajati sve do početka oslobađanja Srbije od Turaka (1804.), do stvaranja Kneževine i Kraljevine Srbije, kad se počinju osnivati mnoga veleposlanstva, osobito i iz katoličkih zemalja. Tako 1888. g. na ovome mjestu gdje mi danas otvaramo Prvu sinodu, nastaje Veleposlanstvo Austrougarske Monarhije. Praktično punih 50 godina u 19. stoljeću đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer vrši službu administratora za katolike na našem tlu. To su vremena kompleksnih i dubokih buđenja europskoga duha. Tako je godine 1914. došlo i do sklapanja konkordata između Sv. Stolice i Kraljevine Srbije, koji predviđa ponovnu uspostavu Beogradske biskupije, ali sad kao nadbiskupije, a u Skopju pak kao sufraganske biskupije. Odmah zatim eksplodira Prvi svjetski rat, što onemogućuje da konkordat bude odmah realiziran. Geografska karta Europe je uvelike promijenjena, a u Rusiji počinje boljševička revolucija. Procvjetala su, dakle, tri velika totalitarizma ‒ fašizam, nacizam, komunizam (podsjetimo na važnost Fatime). 29. oktobra 1924. je dan osnivanja naše Nadbiskupije i dan imenovanja prvog nadbiskupa mons. Rafaela Rodića, franjevca iz Požege. Izpražnjeno veleposlanstvo Austro-Ugarske Monarhije omogućuje da se otvori sjedište Beogradske nadbiskupije. Mala kapela sv. Ladislava brzo se proširuje u crkvu, posvećenu Kristu Kralju – kao ispovijed žive vjere da je samo Kristovo kraljevstvo vječno. To je velika poruka za sve pripadnike Beogradske nadbiskupije. Ne smijemo više dozvoliti da nas inspiriraju, ograničavaju ili vode zemaljske i prolazne sile, nego one duhovne i evanđeoske.
Tim je duhom krenuo veliki pastoralist mons. Rafael Ivan Rodić, OFM, te dao čitavome dosadašnjem franjevačkome naporu na Balkanu krunu i u svojem 12-godišnjem razdoblju praktički uspostavio sadašnju strukturu Nadbiskupije. Oganj njegove revnosti i ne uvijek najbolji savjetnici prouzročili su, međutim, velike dugove. Tako g. 1936 na njegovo mjesto dolazi veliki duh profesorskih manira, mons. dr. Josip Ujčić, koji postojeće probleme ustrajno rješava; u grozotama 2. svjetskoga rata Nadbiskupiju uspijeva sačuvati; oslobađa iznenađujuće veliki broj Mojsijevih „sinova“ iz pakla uništenja, vješto prosuđuje događaje u ratu, prima bezbroj izbjeglica, osobito iz Slovenije; poslije rata smiruje napetosti, ostaje čimbenik stabilnosti Jugoslovenske biskupske konferencije i ulazi u obnoviteljsku snagu II. Vatikanskog sabora (sahranjen je na sam Veliki petak 1965. g.). Barba Bianca, mons. dr. Gabriel Bukatko velikom komunikativnošću osnažuje proljetne koncilske vjetrove obnove u Crkvi, okuplja duhovna zvanja i omogućuje šire susrete rimokatoličkih i grkokatoličkih biskupa i eparhija (nadbiskup Beograda je 1964.‒1980. g.).
U teškim danima pokoncilske obnove sjeda na beogradski tron mons. Alojz Turk, čovjek granitne tradicije i vjere. Vrstan poznavalac situacije na Balkanu jako se zauzimao za dobre odnose sa SPC-om. Zato ga krajem 1987., bolje reći januara 1988., nasljeđuje poznati teolog i ekumenist dr. Franc Perko, koji je svojim proročkim glasom ali i neopisivom očinskom dobrotom prevenirao bilo kakvo narušavanje Nadbiskupije u danima tragične transformacije Titove Jugoslavije i kao Mojsije na gori Nebo, pokazao put u obećanu Zemlju.
Tako se sad naša Nadbiskupija našla u potpuno novim društvenim okvirima, kad više ne smije gledati na provizornost crkvene zajednice, niti smatrati da je u dijaspori ili servilno ponašati zbog takozvanog manjinskog statusa, nego treba na krilima „fides i ratio“, na mostu Istoka i Zapada, prodisati duhom Petdesetnice.
Završetak uvodnog pozdrava
i čin proglašenja otvaranja
Predragi sinodalni očevi i majke!
Euharistijom smo se dotakli snage Evanđelja, vjere Crkve. Kao na filmskom platnu preletjeli smo dvadeset vjekova prisutnosti Katoličke Crkve na tlu naše Nadbiskupije i time se susretali s njenim velikim izazovima, ali i nadahnućima za nas danas. To je smisao i cilj objavljivanja knjiga o povijesti naše Nadbiskupije. Toplo ih preporučujem za čitanje i promišljanje u ovo vrijeme sinodalnih zasjedanja. Katolička Crkva uopće nije samo ono što vidljivo kušamo u sadašnjoj stvarnosti Nadbiskupije, nego i ono što je bila i što osobito jest na razini cjelokupne svjetske zbilje.
Braća svećenici Andrej i Aleksandar predstavili su nam što nam je činiti u ovom trenutku povijesti kad nam Bog progovara po posebnim znakovima vremena!
Želimo se, dakle, svom snagom osjećati kao Crkva i živjeti Tajnu Crkve. Upravo zato na sinodi hoćemo sagledati sva područja poslanja Crkve:
- – proročku službu ili službu evangelizacije;
- – svećeničku službu, to jest službu posvećivanja ili liturgije;
- – vodstvenu, pastoralnu ili dijakonijsku službu, to jest ‒ naš konkretan kršćanski način života u zajednici i služenja Crkvi i svijetu.
Da bi se ovo trostruko poslanje Crkve moglo danas ovdje među nama obistinjavati, potrebno nam je TIJELO, to jest odgovarajuće strukture, ustanove ili službe na razini čitave Nadbiskupije. Kao što je Krist postao čovjekom, to jest utjelovio se da bi nas mogao i u tijelu spasiti, tako i Nadbiskupija mora imati takvo tijelo (svoje srukture) i svi mi smo „roditelji“ i „hranitelji“ toga tijela. Npr. Ekonomija u Crkvi nije nekakav biznis, nego služenje i upravo zato je tako važna. Eto zašto smo cjelokupnu pripremu za sinodu usmjeravali na ova četiri područja: četiri pripravna odbora.
Bog nam je dosad dao vremena za razmišljanje, predlaganje, razgovore. Želim svima iskreno zahvaliti za sve učinjeno; osobito generalnom tajništvu. Sada pak prelazimo iz pojedinačnih traženja i predlaganja u fazu zajedničkog interpretiranja i savjetovanja.
Time proglašavam da je Prva sinoda Beogradske nadbiskupije službeno otvorena i pozivam sve vas nazočne članove da preuzmete osobnu moralnu odgovornost da ćete na predstojećim plenarnim zasjedanjima predlagati sve ono i samo ono što ste putem osobnog traženja otkrili kao „certitudo moralis“ ‒ moralnu sigurnost da je upravo to Božja volja. Vi niste nečiji delegati s ciljem da branite neku grupu ili neku ideologiju: vi ste preuzeli proročku službu i pozvani ste predložiti i glasati za ono što će biti na Božju slavu i spas ljudi.
Bog nam bio svima u pomoći i Njegova presveta Majka Marija!
+ Stanislav Hočevar
