Homeporuke i poslanicePAPA: Bog je trajno s nama

PAPA: Bog je trajno s nama

(Kateheza, cjeloviti tekst)

Draga braćo i sestre, dobar dan!

„Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Ove riječi Evanđelja po Mateju podsjećaju na proročki navještaj koji nalazimo na početku: „Nadjenut će mu se ime Emanuel, što znači: Bog s nama!” (usp. Mt 1,23; usp. Izaija 7,14). Bog će biti s nama uvijek, do svršetka svijeta. Isus će hoditi s nama u sve dane do svršetka svijeta. Cijelo Evanđelje je sabrano u ova dva citata, riječi koje komuniciraju otajstvo Boga čiji su ime i identitet biti–sa: nije to izolirani Bog nego Bog s nama; s nama na poseban način, to jest kao ljudsko biće. Naš Bog nije odsutni Bog, zatvoren u najudaljenije nebo; umjesto toga, on je Bog „zaljubljen“ u čovjeka, i tako ga nježno ljubi da se ne može odvojiti od njega. Mi ljudi možemo prekidati veze i rušiti mostove. On nije. Ako se naše srce ohladi, njegovo uvijek ostaje zažareno. Naš Bog nas uvijek prati, čak i ako bismo ga zbog nesreće zaboravili. Na liniji koja dijeli nevjericu od vjere, odlučujuće je otkriće da nas naš Otac voli i prati; da nas nikada ne napušta.

Naša opstojnost je hodočašće, hod. Čak i oni koji su motivirani čisto ljudskom nadom, uočavaju zavodljivost obzora, što ih potiče na istraživanje ​​svjetova koje još ne poznaju. Naša duša je duša selilačka. Biblija je puna pričâ o hodočasnicima i putnicima. Abrahamov poziv započinje s ovim nalogom: „Idi iz svoje zemlje” (Post 12,1). I patrijarh ostavlja taj komad svijeta koji je dobro poznavao i koji je bio jedna od kolijevki civilizacije onoga vremena. Sve se urotilo protiv smislenosti toga putovanja. Ipak, Abraham kreće. Ne postajemo zrelima, ako se ne opaža privlačnost horizonta: granica između neba i zemlje, koja traži da ju narod koji hodi dostigne.

Na putu na svijetu, čovjek nikad nije sam. Posebno je kršćanska nikad osjeća napušten jer nam je Isus uvjerava da ne očekuju tek na kraju našeg dugog putovanja, ali da nas prati u svakom od naših dana.

Koliko dugo će trajati Božja briga za čovjeka? Do kada će Gospodin Isus, koji hodi s nama, do kad će se brinuti za nas? Odgovor Evanđelja ne ostavlja prostora sumnji: do svršetka svijeta! I nebo i zemlja će proći, ljudska će nada okopniti, ali Božja Riječ veća je od svih i neće proći. On će biti Bog s nama, Bog Isus koji hodi s nama. Neće biti dana u našem životu u kojem bi prestala Božja briga za nas. No, netko bi mogao reći: „Što to govorite?”. Ja kažem ovo: neće biti dana u našem životu u kojem bi prestala Božja briga za nas.  Stalo mu je  do nas i hodi s nama; a zašto to čini?! Jednostavno zato što nas voli. Je li to jasno? Voli nas! I sigurno će se Bog pobrinuti za sve naše potrebe i neće nas napustiti u vrijeme kušnje i tame. Svakako, potrebno je da se ta sigurnost ugnijezdi u našim srcima i da nikad ne ugasne. Netko ga zove „Providnošću”, što znači, Božja blizina, Njegova ljubav, Božji hod uz nas se također zove „Božja providnost”: On proviđa za naš život.

Nije slučajno što je među kršćanskim simbolima nade i onaj koji mi se veoma sviđa: tu je sidro. Izražava to da naša nada nije nejasna; Nije zbunjena promjenjivim osjećajem onih koji žele poboljšati stvari ovoga svijeta u maštovite, oslanjajući se samo na snagu svoje vlastite volje. Kršćanska nada, u stvari, svoje korijene ne nalazi u privlačnosti budućnosti, nego u sigurnosti onoga što je Bog obećao i ostvario u Isusu Kristu. Ako nam On jamči da nas nikada neće napustiti; ako je početak svakog zvanja jedan „slijedi me”, uz kojeg nam On uvijek predhodi, pa zašto da se brinemo? S ovim obećanjem, kršćani mogu  bilo gdje. Čak i na područjima ranjenog svijeta, gdje se stvari ne idu dobro, mi smo među onima koji se i dalje nadaju. Kaže psalam: „Da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer Ti si sa mnom” (Ps 23,4). To je upravo mjesto gdje se širi tama te svjetlo treba držati upaljenim. Vratimo se na sidro: sidro je ono što moreplovci, spuštaju na plažu, a zatim se drže za uže kako bi brod ili čamac približili obali. Naša vjera je sidro usidreno na nebu. Naš je život usidren u nebu. Što nam je činiti? Dohvatiti uže koje je uvijek tu. I idemo naprijed, jer smo sigurni da je naš život poput sidra na nebu, na obali, gdje ćemo pristati.

Naravno, ako bismo se oslonili isključivo na vlastite snage, imali bismo razloga osjećati se razočaranima i poraženima, jer svijet se često pokazuje odbojnim na zakone ljubavi. Mnogo puta su mu draži, zakoni egoizma. Ali, ako u nama preživi sigurnost da nas ne napušta, da nježno voli nas i ovaj svijet, onda se odmah mijenja perspektiva. „Homo Viator, spe erectus“, govorili su stari. Usput, Isusovo obećanje: ‘Ja sam s vama’, čini da se uspravimo, s nadom, vjerujući da dobri Bog već radi na tome da ostvari ono što se – ljudski gledajući – čini nemogućim, jer je sidro bačeno na nebesku plažu.

Sveti i vjerni Božji narod su ljudi koji stoje uspravno – „homo viator” i hodi; „erectus” – uspravno; i hodi u nadi. I gdjegod da ide, zna da mu prethodi Božja ljubav: ne postoji nijedan dio svijeta, koji izmiče pobjedi uskrsloga Krista. A što je pobjeda Uskrsloga? – Pobjeda ljubavi. Hvala Vam.

(rv/kmc)

FOLLOW US ON: