33. nedjelja kroz godinu – p. Siniša Štambuk
Isus se u evanđelju sa svojim učenicima nalazi u Jeruzalemu, Svetom gradu. Ponos svakog vjernog Izraelca, bio je Hram, koji je u Isusovo vrijeme, bio nanovo obnovljen i urešen. Učenici se dive, gledajući to veličanstveno zdanje, njegov sklad i ljepotu te na to svraćaju pozornost i Učitelju …
Isus ne samo da ne sudjeluje u njihovu divljenju, nego neočekivano najavljuje rušenje Hrama; štoviše, govori o stvarima koje nije ugodno ni čuti, a kamoli doživjeti. Malo je reći da su učenici zaprepašteni. Držali su da je Hram nerazoriv i vječan; ta u njemu prebiva Bog!
Isus se ovdje koristi apokaliptičkim jezikom. Čujemo li riječ apokalipsa, odmah nam sviješću prođu kataklizmičke slike razaranja. Ipak ta grčka riječ znači otkrivenje; otkrivanje onoga što je zastrto, skriveno i čovjeku nedostupno. Isus dakle svojim učenicima i nama nešto želi otkriti…
Hram je sveti prostor u kojem se Bogu iskazivalo štovanje, prinosile žrtve; u kojem su vjernici Boga molili za oproštenje, naklonost i blagoslov. Hram je dakle bio slika staroga i dotrajalog odnosa čovjeka i Boga, koji se zasnivao na nesavršenom poimanju Boga i na svakodnevnom prinošenju žrtava. Bila je to religioznost koja je ljude trebala pripraviti na vjeru; slika onoga što se tek imalo ostvariti…
U Isusu započinje nov odnos čovjeka i Boga. Zato Hram Božji više neće biti kameno zdanje, nego u Kristu obnovljen čovjek. Bog je po prorocima već navijestio da mu se ne mile žrtve nego djela ljubavi i pravednosti. Istinski i pravi vjernici će se – kaže Isus Samarijanki – Bogu klanjati u duhu i istini. Započinje nova, duhovna era; Isus nam otkriva pravu Božju narav – ljubav. Započinje dakle novi svijet i novi život, na koji je pozvan svaki čovjek. Stari je svijet sa svojom religioznošću prepušten propasti, zbog požude i ropstva grijehu, koji u njemu djeluje i odvlači u konačnu propast. Čovjek je pozvan na novost milosnoga života u Kristu; pozvan je na spasenje od propasti u koju, svijet bez Boga neumoljivo srlja.
Isus daje dva upozorenja. Prvo je: ne dajte se zavesti. Mnogi će doći u moje ime i reći ja sam i vrijeme se približilo. Ne idite za njima. Veliki pokreti, ideologije i njihove vođe i vladari prethodnih stoljeća, ali i našeg vremena, nisu li upravo oni o kojima Isus govori?! Obećavaju nešto sasvim novo, uvjereni da stvaraju novi i bolji svijet, a riječ je zapravo o novom pakiranju onoga starog, na grijehu utemeljenog; neće da budu pod Božjim zakonom nego ostaju pod zakonom grijeha. Čovjek koji živi kako mu se hoće i kako mu godi, jest stari čovjek koji se ne odaziva na Kristov poziv. Stari se svijet i stari čovjek priklanjaju požudi i srljaju u smrt; novi se život i novi čovjek temelje na Isusu Kristu, Bogu i Čovjeku, koji je sebe sama razdao da bismo mi imali priliku otrgnuti se od propasti staroga svijeta. Ta prilika je naš sadašnji, kršćanski život.
Isus nam otkriva da Bog nije uza svijet koji mu se, na vlastitu propast, opire; koji ga ne želi i ne treba. Prvo čitanje najavljuje posljednji dan ljudske povijesti. Psalam najavljuje pravedan Božji sud nad čitavom Zemljom i nad cjelokupnom poviješću Ljudskog roda. Bog hoće da o tome znamo i da s tim računamo te da po tome svjesno i savjesno živimo. Isus napokon za one koji su vjerni poručuje: ne bojte se! Ni vlas vam s glave neće propasti!
Kao da nam poručuje: kušnje, progoni, nedaće i nerazumijevanja svijeta – koji su neizbježni – dolaze i prolaze; to je vaša prigoda da svjedočite za Mene, kao što ja svjedočim za vas pred Ocem, da ste moji. Progoni su znak da ne pripadate starom svijetu koji uzalud želi opstati! Pavao koji Solunjane, koji su očekivali kraj svijeta besposleni i u dokolici, poziva na rad i na trud. Naša svakodnevica je također svojevrsno svjedočanstvo za vjeru, za pripadnost Kristu i novosti života, koji nam je svima ponuđen… Život biraj, dragi slušatelju!
(rv/kmc)
