Korizma i Godina zajedništva/1

U utorak 13. februara u prijepodnevnim satima u Ordinarijatu Beogradske nadbiskupije održano je 62. zasjedanje Zbora svećenika. Tim povodom dr. fra Benedikt Vujica je svećenicima održao predavanje o korizmi, imajući u vidu i Godinu zajedništva koju je prošle godine u novembru za Nadbiskupiju proglasio nadbiskup mons. Stanislav Hočevar. Predavanje fra Vujice objavit ćemo u tri dijela u kojem se nalazi i papina poruka za korizmu 2018.

 

KORIZMA I GODINA ZAJEDNIŠTVA

Liturgijska godina je slavljenje Kristovih otkupiteljskih misterija raspoređenih u određene dane u tijeku astronomske godine. Crkva dakle nastavlja u liturgiji  uprisutnjivati one Kristove teandričke (bogoljudske) čine kojima je on objavljivao i ostvario Božji pradavni naum o otkupljenju ljudskoga roda. Dakle u središtu liturgijske godine nije u stvari niz blagdana ili ideja, nego osoba Isusa Krista – uskrslog, čiji se dar spasenja  priopćuje ljudima pod različitim sakramentalnim aspektima u odvijanju kršćanskog kalendara. Božja ljubav za spas čovjeka se nastavlja uprisutnjivati u životu Crkve i čovječanstva. Središte, apsolutno i nezaobilazno uporište cijele Liturgijske godine jest dakle Pashalni misterij muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća Isusa Krista. Prvi kršćani nisu poznavali drugi liturgijski blagdan osim Gospodnjeg dana, nedjelje, dana slavljenja živoga, uskrsloga Krista. Zato taj dan jest i zove se „prvotnim blagdanom – „dies festus primordialis“ (SC 106). Tek u 2. st. imamo izričite podatake i o godišnjoj proslavi Uskrsa – nedjeljom iza prvog proljetnog pleniluniuma (uštapa). Dakle, cijela Liturgijska godina se kretala najprije oko tjedne a zatim i oko godišnje proslave Isusova uskrsnuća. Zato je korizma ono liturgijsko vrijeme u kojem kršćani, procesom obraćenja i čišćenja, žive u punini Kristov Pashalni misterij u godišnjoj spomen-proslavi.

Korizma je nastala iz prakse katekumenata, tj. iz 40-dnevne intenzivne priprave odraslih za krštenje, koje je u prvim stoljećima bilo rezervirano za noć uskrsnog bdjenja. Potom je uvedena i 40-dnevna javna pokora javnih grešnika koji su željeli na Veliki Četvrtak pristupiti obredu pomirenja s Crkvom. No u isto vrijeme Crkva je pozivala i sve vjernike da pomognu katekumenima i pokornicima u toj njihovoj zahtjevnoj pripravi te da bi ujedno, provjerom  vjernosti svojoj krsnoj posveti, i sami obnovili svoje krštenje i posvijestili svoj kršćanski identitet. A kada je dokinuta praksa drevnoga katekumenata i javne pokore, bila je 40-dnevna priprava za Uskrs već duboko zaživjela u svijesti vjernika te je protegnuta na sve kršćane. Bio je to prirodan proces nastanka preduskrsne korizme, jer su sve tri ove skupine kršćana nastojali ispuniti Isusov poziv: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1, 15).

Četrdestnica (korizma) nosi ime prema biblijskoj tipologiji gdje se broj 40 pojavljuje za oznaku više važnih događaja u povijesti spasenja. Središnje mjesto ima Isusov post u pustinji kroz 40 dana; zatim 40 dana je trajao potop, izabrani je narod 40 godina lutao pustinjom, Mojsije je bio na Sinaju 40 dana, kroz 40 dana je Golijat prijetio Izraelu, isti broj dana Ilija je na putu do gore Horeba, a toliko je vremena i Jona propovijedao Ninivljanima. U svim tim događajima riječ je o vremenu čišćenja, pokore i priprave za Božje očitovanje.

Duhovnost i akcioni program korizme, kao vremena priprave za Uskrs, sažeto je izloženo u 1. predslovlju korizme. Tu se kaže: „Jer ti nam svake godine daješ da radosno čekamo uskrsne blagdane … pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi … te nas primanjem svetih otajstava obdariš svojim božanskim životom“. Tu je naznačeno više velikih sadržajnih cjelina. To su: ponajprije radosno iščekivanje svetkovine Uskrsa, zatim pokornička praksa, revnija molitva i djela ljubavi; a u završnici se ukazuje na još jedan važan segment korizmenog vremena, a to je priprava za krštenje koja nas istodobno sve podsjeća na naše kršćansko poslanje i identitet. To su odrednice koje su već od ranih vremena života Crkve dale preduskrsnoj četrdesetnici posebno dojmljivo oblikovan – ustroj, program i sadržaj.

Na ovaj liturgijski akcioni program korizme upućuje nas i papa Franjo u svojoj  ovogodišnjoj (2018.) korizmenoj poruci. Temelji je na Isusovoj izjavi iz Matejeva evanđelja(24,12): „Et quoniam abundavit iniquitas, refrigescit caritas multorum (= Budući da će bezakonje porasti //dilagare: poplaviti svijet, razliti se, razmahati se, uzeti maha//,  ohladnjeti će ljubav mnogih)“.  To je u stvari zaključak Isusova govora o svršetku vremenâ,  kojim najavljuje velike nevolje i opisuje situaciju u kojoj bi se mogla naći zajednica vjernika, jer će se pojaviti lažni proroci koji će mnoge zavesti i u srcima mnogih ugasiti ljubav, a ljubav je središnja točka cijelog evanđelja. Zato nam kao pripravu za Uskrs, veli papa,  Božja Providnost daje korizmu, koja nam, kao sakramentalni znak našega obraćenja, navješćuje i ostvaruje mogućnost povratka Gospodinu svim srcem i cijelim životom. Stoga, želeći pomoći cijeloj Crkvi da istinski i radosno živi ovo vrijeme milosti, papa nas – nakon izlaganja o različitim oblicima djelovanja lažnih proroka danas – poziva na budnost, mudro razlučivanje i osobno ispitivanje, jer i nama prijete laži i zamamne varke lažnih proroka. Poziv je posve opravdan,  jer đavao,  „jer je lažac i otac laži“ (Iv 8,44), odvajkada predstavlja zlo kao dobro i laž kao istinu da bi zbunio čovjekovo srce.

Korizma je vrijeme Božje milosti, ali i vrijeme pogleda u budućnost i vrijeme duhovne obnove. Čovjeku vjerniku se pruža prilika, da zastane i proboravi u sebi, da preispita i raščisti stanje po prostorima svoje nutrine. I tu se nagomilalo kojekakva smeća, raznih nepodopština, bjesova, zatim starih – možda bolnih i ružnih – uspomena, te kojekakvih gorčina i zavisti koje zaklanjaju pogled na svjetlo i duhovne vrednote, na ljude i na Boga. Stara formula pepeljanja „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“ – podsjeća nas činjenicu da postoji vrijeme. Na ozbiljnost prolaznosti vremena  upozoravaju i razne mudre izreke. Sjetimo se izreke rimskog pjesnika Vergilija: „Fugit interea, fugit irreparabile tempus“ (= Bježi međutim, bježi vrijeme u nepovrat, nenaknadljivo), kao i one poznate Ciceronove: „Horae quidem cedunt et dies et menses et anni, nec praeteritum tempus umquam revertitur“ (= Prolaze sati i dani, meseci i godine, prošlo vrijeme nikad se ne vraća). S vremenom dakle treba ozbiljno računati. Svaki je čas prigoda za dobro ili zlo, a budućih trenutaka je sve manje. Tu istinu trebamo posvijestiti i moći podnijeti te je ugraditi u svoje planove. Na to nas potiču također riječi nove formule pepeljanja: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Te riječi znače, najprije, da ima nešto što je drukčije, bolje i radosnije od onoga kako živimo. Doista je potrebna vjera da bismo započeli nešto novo, neuobičajeno, neiskušano. No uvijek se bojimo novoga, najviše u nama samima. A nije riječ o novosti u nekim teško shvatljivim formulama ili nauku, jer se iza Isusovih riječi često krije zapravo dosljednost i zdrav razum.

I Kristovo pravilo o našim međuljudskim odnosima,  tj. da činimo ono što želimo da drugi nama čine, poznato je posvuda u svijetu barem u svojoj negativnoj formulaciji: Ne čini drugomu ono što ne želiš da drugi tebi učini. To je zlatno pravilo opće etike. Pravilo izriče činjenicu da među ljudima postoji neki zakon uzajamnosti, tako da živjeti zajedno uvijek znači neku uzajamnost. No uzajamnost može biti trajna jedino u dobru. Svaki zao čin prema čovjeku je prekid te uzajamnosti i izvor sukoba u svim oblicima. Da bi se to izbjeglo uvijek je potreban višak dobra da bi se dobrom nadvladalo zlo. Potreban je predujam dobra  s kojim moramo uvijek iznova počinjati uspostavljati narušene odnose s drugim ljudima da naša uzajamnost bude dobra, te da gradimo ljudsku, redovničku i crkvenu zajednicu u kojoj se ljudski i vjernički dobro i skladno živi. To je poziv i naše Godine zajedništva. A zajedništva nema ako u nama ohladi ljubav.

I papa Franjo se u svojoj korizmenoj poruci zaustavlja na tom problemu pod naslovom „Hladno srce“. Počinje napomenom da Dante Alighieri u svom opisu pakla, zamišlja đavla kako sjedi na tronu od leda; stanuje u ledu ugušene ljubavi. Papa nas zato poziva da se upitamo kako se u nama i u našim zajednicama ohladi ljubav?  Nakon konstatacije da je stvoreni svijet šutljivi svjedok ovog zahlađenja ljubavi te da se ljubav hladi i u našim zajednicama, on ukazuje na znakove koji nam pokazuju na opasnosti da se i u nama ljubav ugasi te napominje da je u svojoj Apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium nastojao opisati značajnije znakove ovoga pomanjkanja ljubavi. To su: egoizam, individualizam, sterilni pesimizam, zatim svjetovnjački mentalitet koji gasi misionarsku gorljivost, te napast za izolacijom i za angažiranjem u stalnim bratoubilačkim ratovima.

Stoga, kada u sebi i oko sebe primjetimo opisane signale hlađenja uzajamne ljubavi,  papa pod pitanjem „Što činiti?“,  upućuje na lijekove što nam ih nudi korizma. To su: molitva, milostinja i post. Posvećivanje više vremena molitvi daje nam mogućnost da otkrijemo tajne laži kojima zavaravamo sami sebe, te da tražimo utjehu od Boga. On je naš Otac i želi nam život. Milostinja nas oslobađa od pohlepe za materijalnim dobrima i pomaže nam otkriti da je drugi naš brat, jer „ono što imam nije nikada samo moje“, veli papa. U svezi  s tim papa žarko priželjkuje da bi se milostinja kod svih kršćana pretvorila u istinski stil života, da slijedimo primjer apostola kao konkretno svjedočanstvo zajedništva što ga živimo u Crkvi, te da – pred svakim bratom koji nam traži pomoć – budemo svjesni da je to apel božanske Providnosti, jer svaka milostinja je prigoda da budemo oruđe Božje Providnosti prema ljudima u potrebi. Post napokon uklanja snagu našem nasilju i pruža važnu prigodu osobnog rasta. S jedne strane omogućuje da iskusimo što proživljavaju brojni siromasi koji oskudijevaju najnužnijim sredstvima za život i poznaju svakodnevni ujed gladi, a s druge strane izražava stanje našega duha – gladna dobrote i žedna Božjega života. S tim u vezi papa je izrazio duboku želju da bi njegov glas stigao i preko granica Katoličke Crkve, da bi dopro do svih ljudi dobre te da se – zbog poplave bezakonja u svijetu i zbog oslabljenog osjećaja ljudskog zajedništva – ujedine s njim u zajedničkom zazivanju Boga, da zajedno postimo i  da skupa s njim „dadnemo koliko možemo da bismo pomogli braći!“

Na kraju svoje poruke papa Franjo poziva na poseban način članove Crkve da revnosno poduzmu korizmeni hod, te budu osnaženi milostinjom, postom i molitvom. Ako nam se ponekad čini da se ljubav gasi u tolikim srcima, ona se ne gasi u Božjem srcu te nam daje uvijek nove prilike da mognemo ponovno početi ljubiti. S tim u vezi papa je ponovno konkretan te i ove godine preporučuje inicijativu „24 sata za Gospodina“ s pozivom da se slavi Sakrament pomirenja u kontekstu euharistijskog klanjanja. Ove 2018. ona će se obavljati petkom 9. i subotom 10. marta, nadahnjujući se na riječima Ps 130,4: „Kod tebe je oproštenje“. Papa očekuje da u svakoj biskupiji, bude barem jedna crkva otvorena kroz 24 sata bez prekida, nudeći mogućnost poklonstvene molitve i sakramentalne ispovijedi. U uskrsnoj noći ponovno ćemo doživjeti sugestivan obred paljenja uskrsnog ognja: upaljeno svjetlo na „novom ognju“, malo pomalo će istjerati tamu i obasjati liturgijsku zajednicu. „Svjetlo slavno uskrslog Krista, neka rasprši tmine pameti i srca“ da bismo svi mogli iznova doživjeti iskustvo učenika iz Emausa: slušati riječ Gospodnju i hraniti se euharistijskim Kruhom što će pokrenuti naše srce da ponovno plamti vjerom, nadom i ljubavlju.

Imajući u vidu glavne poruke liturgijskih tekstova korizme i papine korizmene poruke  za 2018. godinu – može se izvući dosta dobrih zaključaka. Očito je, dakle, da sve asketske vježbe korizme – post, milostinja i odricanje – nemaju smisao u samima sebi, osobito ne u negiranju čovjekove tjelesne naravi. Te su vježbe u službi relativiziranja svih ovozemaljskih ponuda i potreba, koje se čovjeku često nameću iznad vrednota Božje volje i protive se autentičnom profilu kršćanskog života. Treba dakle uvijek imati pred očima veće vrednote koje vode ka istinskoj obnovi kršćanskog života. Zato je daleko važnije pitanje „Što smo u korizmi dobili?“ negoli pitanje „Čega smo se u korizmi odrekli?“  Ako naš život svojim unutarnjim stavovima i vanjskim očitovanjem – osobito prema bližnjima – ne odražava Kristovo lice, onda sva odricanja postaju produžetak karnevala. Darivanje je daleko vrjednije od odricanja. Korizma je, dakle, vrijeme u kojem trebamo intenzivnije promišljati svoj odnos prema Bogu. Polazišna točka korizme jest zapravo radostan susret s Bogom i s bratom čovjekom u Bogu.  Moguće je da uza sva velika korizmena djela odricanja – naš duh ostane nepromijenjen. Stoga ne čudi činjenica da u procesu preispitivanja svoga odnosa prema Bogu zapravo otkrijemo samo crte vlastitog egoizma, negativnosti i slabosti karaktera, te da Bog ostane daleko od nas. Zato Korizmu treba shvaćati kao obnovu osobnog i radosnog susreta s Bogom. A susret s Bogom zahtijeva iskrenost. Stoga je korizma vrijeme poštenja i hrabrosti da si čovjek postavi odlučna pitanja. Prošlo je vrijeme karnevala i maski, vrijeme neistine, neiskrenosti i laži. A nakon tih dana, kada smo na Čistu srijedu posuli glavu pepelom i čuli popratne riječi „Sjeti se. čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“, ili „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15),  tj. kad smo čuli istinu o samima sebi, trebalo bi da to vrijeme bude doista vrijeme okretanja prema sebi, vrijeme svraćanja u vlastitu dušu, vrijeme ozbiljnog razmišljanja o sebi, o smislu života, o Bogu i onome što on od nas traži. To je vrijeme kad se trebamo upitati: Što je sa mnom? Kako izgledam? Može li moja duša izdržati Božji pogled? Treba dakle stati pred zrcalo i hrabro se pogledati, ne zato da si kažemo kako smo pristali ili zgodni, nego da vidimo što nam nedostaje i kakvi bismo trebali biti? Neka nas Duh Sveti podupre u našim odlukama i ojača našu odgovornost prema potrebama drugih da bismo – činili i zadobili milosrđe.

Dr. fra Benedikt Vujica

Beograd, 13. 02. 2018.

(kmc)