PočetnaduhovnostNedjelja Muke Gospodnje Cvjetnica – p. Alan Modrić

Nedjelja Muke Gospodnje Cvjetnica – p. Alan Modrić

Jedno od najgorih životnih iskustava koje može doživjeti neka osoba bez daljnjega je iskustvo izdaje, iskustvo kada vam netko u koga ste imali iznimno povjerenje to isto povjerenje i pouzdanje iznevjeri i odbaci, kada vam, kako se to u narodu kaže, «zabije nož u leđa». Velika je bol i razočaranje koje se pri tome osjeća, izgubljeno povjerenje jako se teško vraća i obnavlja, nerijetko se to uopće više ne događa u odnosu dviju osoba u kojem se dogodila izdaja. A ona dobiva svoju posebnu težinu i ozbiljnost kada biva iznevjerena i prevarena ljubav, kada se na tuđu dobrotu, požrtvovnost i nježnost uzvrati na sasvim suprotan način. Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje, koja je početak Velikog tjedna, najvažnijeg razdoblja liturgijske godine u kojem slavimo najdublja otajstva naše vjere, otajstva Muke, Smrti i Usksnuća Gospodina Isusa Krista, kao malo koje drugo liturgijsko slavlje pokazuje kolika je težina izdaje, koliko je ozbiljan i veliki grijeh izdati i iznevjeriti ljubav.

Na početku liturgijskog slavlja Cvjetnice slušamo kako Gospodin Isus biva dočekan s ushitom i radošću, kako njegovo ime i osoba bivaju slavljeni: «Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visini!». I s pravom narod čini tako, jer Gospodin Isus Krist je u svome kratkome životu ozdravio mnoge od duhovnih i tjelesnih bolesti i nedaća, iskazao je veliko milosrđe prema grešnicima, utješio, obradovao i podigao mnoge na noge svojim božanskim okrepljujućim riječima. Uglavnom, kao nitko drugi u povijesti čovječanstva zaslužio je biti slavljen i ljubljen, i obožavan kao Bog i Kralj.

Ali, kako to često biva s nama grešnim i prevrtljivim ljudima, sve to pada ubrzo u zaborav i stupa na scenu princ laži, izdaje i mržnje, poznat pod imenom Sotona, i počinje svoj ples i igru. Tijekom liturgije Cvjetnice dolazimo do Službe Riječi u kojoj shvaćamo zašto je ova nedjelja u biti Nedjelja Muke Gospodnje u kojoj Korizma ulazi u svoje završno razdoblje. Tijekom Korizme često smo razmišljali o dvostukoj stvarnosti koja je nazočna u ljudskom životu: s jedne strane imamo grijeh i pad ljudskog roda, kojem se čini da nema kraja, da nema dovoljno dubokog blata u koje čovjek ne bi bio kadar zagaziti, a s druge strane tu je uvijek nazočna neizmjerna Božja milost, koja ne poznaje granica. Te se dvije stvarnosti očituju i u liturgiji Cvjetnice: imamo čovjeka koji u jednom trenutku sa svojim ushitom, klicanjem i slavljenjem Boga približava se zborovima anđela, da bi već u sljedećem trenutku svojim grijehom, izdajom i prezirom Boga i Njegove ljubavi otišao u tabor neprijatelja Boga i ljudi. Međutim, i opet stupa na scenu Gospodin i Njegova bezgranična ljubav koja sve čisti i oprašta.

Tako nam prorok Izaija, kojega ćemo često slušati tijekom Velikog tjedna, u prvom misnom čitanju donosi treću pjesmu o Sluzi Jahvinu koji mora podnositi udarce po leđima i obrazima, pljuvanje po licu, pogrde. Međutim, unatoč takvome postupanju, Sluga Jahvin, koji, naravno, svojim likom predskazuje Isusa i Njegovu Muku, ne gubi nadu, hrabrost i pouzdanje, i na taj način milosrđe Božje ulazi u biće Sluge, ispunjava ga i potiče ga da krijepi braću i sestre koji su već izgubili nadu da će biti spašeni od ropstva.

Apostol Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima u himnu svjedoči koliko je Gospodin Isus ponizio sebe i svoje božanstvo time što je postao sluga, likom i obličjem sličan svome stvorenju, čak, štoviše, otišao je korak dalje i ponizio se do smrti na križu koje mu je čovjek, zbog kojega je došao na ovaj svijet, pripravio. Bog Otac na takav grijeh čovjeka odgovara uzvisenjem Isusovim i njegovom konačnom proslavom.

Na svu tu ljubav i milost čovjek ipak odgovara činom izdaje koji se, ne bez razloga, susreće već na početku čitanja Muke Gospodina našega Isusa Krista po Mateju kada Juda sklapa «unosan posao» i za trideset srebrnjaka odlučuje predati Isusa u ruke glavara onoga naroda koji je klicao Gospodinu, i taj posao biva zapečaćen poljupcem koji bi trebao biti znak ljubavi i prijateljstva, a u ovome slučaju dobiva dvolično i licemjerno značenje. Zatim, tu je i Petar, koji se srčano zaklinje u svoju vjernost Isusu i spremnost da ide i u smrt za Njim, da bi ga potom tri puta zanijekao i kukavički pobjegao od Njega. Sav taj lanac izdajstva i iskazivanja lažne ljubavi i brige doseže svoj vrhunac na Golgoti, kada isti onaj narod koji je Gospodinu klicao pri ulazu u Jeruzalem sada jednostvano urliče: «Neka se razapne!»

Na svu tu izdaju Gospodin Isus vapije Ocu u ime svih pogaženih, poniženih, obespravljenih, nepravedno optuženih i osuđenih: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Ta molitva je dokaz koliko nas Isus voli, koliko se sjedinio s nama i našom bijedom. I stoga, njemu za ljubav i za obraćenje naše vlastito, ali također i tolikih izdajnika Boga i ljudi, tijekom ovoga Velikog tjedna okrenimo se i obratimo samo Gospodinu, kako bismo mogli poput rimskog satnika pod Križem, drvetom na kojem Spas svijeta visi, priznati Njegovo božanstvo i ljubav, svoj život izgraditi na dubokoj vjeri u Isusa Krista, Onoga koji je za nas i samo za nas postao čovjekom, otrpio naše nestalnosti, izdaje, grijehe kako bi po Njemu i u Njemu živjeli navijeke. Bio nam blagoslovljen Veliki tjedan i neka naš život nađe svoje konačno utočište u Muci, Smrti i Uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista kojemu je slava i čast u vijeke vijekova!

(rv/kmc)

podeli na: