PASHA – Starozavjetna i Novozavjetna

Pasha je glavni židovski blagdan koji se slavi 14 nisana. Sama riječ pasha potječe od  hebrejske riječi pesah, a u grčki, latinski, i u suvremene jezike ušla je u upotrebu iz aramejskog jezika kao – pasha (= prelaz, prolaz).  Značenje te riječi se mijenjalo tijekom povijesti. Ipak se tim pojmom u svim vremenskim promjenama nazivao godišnji žrtveni i blagdanski obred sa razlikama u značenju i sadržaju. Obred je nastao među židovskim pastirima u predmojsijevsko vrijeme, dakle prije nastanka Izraela kao nacije. Bila je to proljetna svetkovina nomadskih obitelji sa žrtvovanjem prvina od stada, očekujući da će im ta žrtva donijeti dobrobit i očuvati ih od bolesti i drugih zala. Zato su krvlju žrtvovanog janjeta mazali ulaz u šator te dovratnike i nadvratnike kuća da bi time uklonili bilo kakvu nesreću ili zlo od sebe i od stada, a zatim bi meso te žrtve, pečeno na vatri, blagovali na zajedničkoj gozbi sa gorkim zeljem i beskvasnim kruhom. Dakle ta prvotna pasha pastira imala je  naturalističko značenje.

Kasnije, u Mojsijevo vrijeme, uz taj prvotni blagdan Pashe povezan je izlazak Izraelaca iz Egipta i slavio se kao spomen-blagdan Božjeg čudesnog zahvata oslobođenja Izraelaca iz egipatskog sužanjstva. Tada je blagdan Pashe dobio novo značenje. To je soteriološko, tj. spasenjsko ili otkupiteljsko značenje, jer se slavio kao spomen-blagdan oslobođenja iz egipatskog ropstva, sa starim i novim obrednim elementima. I ne samo to. Nakon ulaska Izraelaca u obećanu zemlju nova Pasha je spojena s kanaanskim proljetnim blagdanom Beskvasnih kruhova  (maccāh, maccôth = beskvasni kruh, beskvasni kruhovi) što ih Židovi blaguju pri slavljenju Pashe. Na ovaj su blagdan Kanaanci slavili završetak žetve i prinosili Bogu prvine svoje žetve. I ovaj je elemenat, uz žrtvovanje janjeta, poprimio isto soteriološko značenje jer je povezan s beskvasnim kruhovima pri izlasku iz Egipta i bio spomenznak toga Božjeg spasenjskog zahvata. Pasha je bila najprije obiteljska svetkovina, a kasnije, za vrijeme obnove bogoštovlja u vrijeme kralja Jošije 622. godine pr. Kr., blagdan je postao glavnom hramskom svetkovinom i hodočašća. U Hramu se klala žrtvena životinja i nakon toga jela se u obiteljskom krugu sa beskvasnim kruhom, gorkim zeljem i tri obredne čaše vina na pashalnoj večeri. Tako su žrtvovanje pashalog janjeta i beskvasni kruhovi bili, i do danas ostali, središnji elementi židovskog blagdana Pashe. Žrtvovanje janjeta i mazanje njegovom krvlju  dovratnika i nadvratnika kuća bilo je sjećanje na isti obred pred izlazak iz Egipta kada su pomoreni prvorođenci ljudi i stoke egipćana a njihovi prvorođenci bili pošteđeni, dok su beskvasni kruhovi označavali žurbu pri izlasku iz Egipta. Dakle oba ova elementa imali su soteriološko značenje, odnosno hvalbeno sjećanje na Božji otkupiteljski zahvat oslobođenja iz egipatskog višestoljetnog robovanja.

Pashalna večera, vrhunac blagdana Pashe, imala je žrtvenu narav i specifično značenje. Pashalno janje bila je žrtva koja se prinosila Bogu u znak zahvalnosti za njegove milosne i velike čudesne zahvate u prošlosti i ujedno znak nade za Božju milosnu zaštitu u budućnosti. Čitav obred pashalne večere je bio stvarni spomen oslobođenja iz egipatskog ropstva i sadržavao je trostruku dimenziju: sjećanje na Božja velebna djela u prošlosti, zatim posvješćivanje Božje djelatne prisutnosti u sadašnjosti te proročanski simbol eshatološkog spasenja u mesijanska vremena.

U Isusovo vrijeme Židovi su slavili Pashu u takvom obliku i s takvim značenjem, što se najbolje vidi u opisu Isusove Posljednje pashalne večere četvorice evanđelista, posebno u Lukinom (22,15-20) i Markovom evanđelju (14,1-25). Isus je dakle uoči svoje smrti, prema izvješćima evanđelja, u okviru židovske pashalne večere ustanovio Novi savez u svojoj Pashi, jer je u njoj anticipirao svoju otkupiteljsku žrtvu na križu. To je učinio riječima „Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje“,  „Ovaj je kalež Novi Savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva“ i „Ovo činite meni na spomen!“(Lk 22,19-20). Tim je riječima Isus ustanovio Pashu Novoga saveza anticipirajući  žrtvu samoga sebe u svojoj otkupiteljskoj smrti na križu. To značenje Isusove posljednje večere vrlo lijepo i sažeto izrazio je Tridentski sabor: „Bog i Gospodin naš Isus Krist one noći kad je bio izdan, da bi svojoj ljubljenoj zaručnici, Crkvi, ostavio vidljivu žrtvu na spomen one krvne koju je trebao izvršiti na križu, te da bi njezin spomen ostao do svršetka svijeta i čija bi se spasonosna snaga primjenjivala za oproštenje grijeha, prinio je Bogu Ocu svoje tijelo i krv pod prilikama kruha i vina, i pod tim simbolima predao je apostolima da blaguju, a zatim je riječima «Ovo činite meni na spomen« zapovijedio njima i njihovim nasljednicima u svećeništvu da to isto prinose. Konačno, nakon što je proslavio staru Pashu, koju  je žrtvovao Izraelski narod na spomen izlaska iz Egipta, ustanovio je novu Pashu, žrtvujući samog sebe da ga Crkva preko svećenika žrtvuje na spomen svog prelaska s ovog svijeta k Ocu ‘kada nas je otkupio i oteo iz vlasti tame i prenio u svoje Kraljevstvo’ (usp. Denzinger 1740-1741)“. Prema tome Pasha Novoga Saveza, koju je ustanovio Isus, jest zapravo ispunjenje i slavljenje proročkog značenja stare židovske Pashe, jer je Krist poznavao i ispunio njeno eshatološko značenje. Nije to više bio samo znak Božjeg zahvata oslobođernja iz egipatskog ropstva i drugih sužanjstava od ovozemaljskih nasilnih vladara, nego znak otkupljenja od grijeha. Isusova Pasha označuje i sadrži – u starozavjetnoj Pashi naviješteno – mesijansko spasenje.

No u proslavi Pashe treba razlikovati povijesnu od obredne Pashe, jer obredna Pasha je godišnja imitacija, ponazočenje u znakovima, anamneza ili spomendan povijesne Pashe. Starozavjetna povijesna Pasha se sastojala od žrtvovanja janjeta u Egiptu i od sklapanja Saveza u podnožju gore Sinaja škropljenjem krvlju nove žrtve i  ta se povijesna Pasha, po Božjoj zapovijedi, nastavila slaviti svake godine u obrednoj Pashi radi trajnog sjećanja Božjih čudesnih zahvata u prošlosti u korist Izraelskog naroda. Isto tako i novozavjetna Pasha ima svoje dvije dimenzije: povijesnu i obrednu. Novozavjetna  povijesna Pasha je anticipacija Kristove smrti na Posljednjoj večeri u simbolima njegova tijela i krvi sa uspostavom Novoga Saveza te Kristova realna pashalna žrtva u njegovoj smrti na križu; a zatim, po Isusovu nalogu na Posljednoj večeri, ta se novozavjetna povijesna Pasha ovjekovječuje u obrednoj Pashi – u  Misi, u Euharistijskom otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća koja se slavi na spomen njegova otkupiteljskog prijelaza s ovog svijeta k Ocu ‘kada nas je otkupio i oteo iz vlasti tame i prenio u svoje Kraljevstvo’ (Kol 1,3). Prema tome bitna razlika između starozavjetne i novozavjetne – povijesne i obredne  – Pashe stoji u njihovoj eshatološkoj dimenziji: u starozavjetnoj Pashi slavilo se obećanje budućeg mesijanskog spasenja, a u novozavjetnoj ili kršćanskoj Pashi slavi se istina spasenja. Slavi se dakle već ostvareno spasenje, otkupljenje iz vlasti tame i grijeha, u Isusovoj povijesnoj Pashi. I zato, jer se Isusova povijesna Pasha ponazočuje u Misi, u toj obrednoj anamnezi Isusove smrti i uskrsnuća, Misa je obredni pashalni sakramenat Novoga Zavjeta.

Dva elementa židovske Pashe – Pashalno janje i krv Saveza – prenose se u kršćansku Pashu. Iz izvješća evanđelista znamo da je Krist zamjenio janje sa svojim tijelom. Naime kad Krist kaže „Ovo je moje tijelo koje se za vas daje“ označuje da i kršćani imaju njegovu Pashu, jer „tijelo koje se daje“ isto je što i „janje koje se žrtvuje“. Kristove riječi se odnose na ono što je prije rekao: „Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje za život svijeta“ (Iv 6,51) i „Došao sam da dadnem život svoj kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20,28; Mk 10,45). U tim riječima vidimo odjek navještaja Izaije proroka koji opisuje otkupiteljski smrt Mesije kao žrtvu pashalnog  janjeta te o njemu kaže da ga vode kao janje na klanje, te da oduzima grijehe svijeta i daje život svoj za nas (Iz 53,4-12). Ove izraze treba usporediti sa svjedočanstvom Ivana Krstitelja koji predstavlja Isusa na početku njegova javnog djelovanja – kao Božjeg jaganjca koji oduzima grijehe svijeta: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ (Iv 1,29); i „sutradan“, kada je sa dvojicom svojih učenika ugledao Isusa koji je onuda prolazio, ponovio je isto: „Evo Jaganjca Božjega!“ (Iv, 1,36). I ne samo to. Apostoli su promatrali Isusovu smrt na križu od vidom žrtvovanja pashalnog janjeta. Apostol Ivan predstavlja njegovu smrt kao ispunjenje propisa o pashalnom janjetu i kaže da vojnici „kada dođoše do Isusa i vidjevši da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda“ te zaključuje: „To se dogodilo da se ispuni Pismo: ‘Nijedna mu se kost neće slomiti’“ (Iv 19,33-36). Ivan, očito, aludira na propis o žrtvovanju pashalnog janjeta što su ga od Boga primili Mojsije i Aron da se pashalnom janjetu pri žrtvovanju ne smije slomiti nijedna kost (Izl 12,46). Apostol Pavao izričito tvrdi da je Isus naša Pasha te veli: “Žrtvovana je naša Pasha, Krist“ (1 Kor 5,7). No apostol Petar je isto tako jasan kad potiče kršćane na svetost života jer su „otkupljeni … dragocijenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane“ (1  Pt 1,19). Dakle, eshatološka dimenzija starozavjetnog blagdana Pashe ispunjena je u Kristu.  Krist je svojim prijelazom s ovoga svijeta k Ocu, kroz lišenost samoga sebe, kroz muku i smrt, uskrsnuće i proslavu, proveo Božji narod Novoga saveza u spasonosno udioništvo života s Bogom. I kao što je kod Židova zaklano janje bilo sjećanje na osloboditeljski izlazak iz Egipta, tako je za kršćane Misa i svetkovina Uskrsa obredna proslava Isusove povijesne Pashe koja se od početka slavi najprije kao tjedni, a zatim i kao godišnji  blagdan.

U S K R S

1. Nedjelja – tjedna svetkovina kršćanske Pashe.

U proučavanju povijesti liturgijske godine, osim činjenice da je Uskrs njeno središte, prvo što susrećemo jest uskrsno liturgijsko slavlje u tjednu, u prvi dan tjedna, prije negoli je uvedeno kao godišnji blagdan. „Prvi dan po suboti“ bio je evanđelistima slavan zbog činjenice Isusova uskrsnuća, ali istodobno i zbog Isusova ukazanja učenicima u Emausu i u dvorani Posljednje večere (Mt 16,14; Mk 16,14; 24,1; Lk 24,31-36; Iv 20,1.19). Ova dva ukazanja, koja su se dogodila u „prvi dan po suboti“, imala su posebno značenje. Naime čin „lomljenja kruha“ u Emausu, u kojem su učenici prepoznali svoga uskrslog Učitelja, smatra se euharistijskim slavljem poput onoga na Posljednoj večeri, isključivši samo židovski ceremonijal. A prigodom ukazanja apostolima u dvorani Posljednje večere „prvog dana po suboti“, Isus izričito proglašava svršetak Staroga Zavjeta te izjavljuje da se je u njemu ispunilo sve što je o njemu pisano u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i u Psalmima; i dodaje: „i tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im je rekao: »Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih’« (Lk 24,44-46). Tim postupkom i riječima Isus je posve jasno istakao dan svoga uskrsnuća kao dan prema kojem je bilo usmjereno čitavo Sveto Pismo.  I ne samo to. Isus čini „prvi dan po suboti“ danom novog stvaranja i novoga svijeta, jer je istoga dana, prvog u sedmici, udahnuo apostolima Duha Svetoga, odnosno Duha novoga života (Iv 20,21-22), a u biblijskom izražavanju udahnuti nekomu Duha znači – nekoga oživjeti (Post 2,7; Ez 37,9). Ovdje treba naglasiti da je kod Ivana darivanje Duha, tj. novoga života, usko povezano s Kristovom proslavom, njegovom otkupiteljskom smrću i uskrsnućem, i navodi: „Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus još nije bio proslavljen“ (Iv 7,39; 14,26).

Slično i poslije osam dana, ponovno u „prvi dan po suboti“, Isus se ukazuje apostolima i tom zgodom nevjernome Tomi pokazuje svoje rane kao što je to već prije učinio drugim apostolima na dan svoga uskrsnuća. A imajući u vidu od kolike su važnosti za Ivana Isusove rane, posebno ona na boku, i da je to htio istaknuti kao dokaz da je Isus pravo Pashalno Janje, onda je jasno da je ta Kristova prisutnost i pokazivanje rana i osmog dana nakon uskrnuća – trebala poslužiti kao razlog zašto „prvi dan po suboti“ postaje glavni dan kršćanskog bogoštovlja. To je dakle dan posvećen Kristovim uskrsnućem, a samo uskrsnuće je dokaz da je otkupljenje, što ga je trebala postići Isusova žrtva na križu, već ostvareno. Isusova žrtva je postala pashalna onda kada je njegov „prelazak s ovoga svijeta Ocu“ po smrti (Iv 13,1) – postao prelazak Ocu po uskrsnuću.

Dan koji evanđelisti označuju kao „prvi dan po suboti“, Pavao naziva „prvim danom u tjednu“, a u knjizi Otkrivenja taj se dan prviput pojavljuje pod imenom „Dan Gospodnji“: „U dan Gospodnji padoh u zanos“ (Otk 1,10). Slično i u spisu Didaché 14 iz istog vremena, naziv za tjedni Uskrs je pridjevska imenica Kyriakē, latinski Dominica, dan Gospodnji. Štoviše, kao što se  u Starom Zavjetu subota nazivala „subota Gospodnja“(Lev 23,3), tako i u ovom grčkom spisu pojavljuje se kićeno ime „Gospodnji dan Gospodina“ (Kyriakē dè Kyrὶou). Već u apostolsko vrijeme to je dan euharistijskog slavlja i službe riječi. O tome imamo jasna svjedočnstva u novozavjetnim spisima: u Djelima apostolskim (2,42; 20,10) i kod Pavla (1 Kor 11, 17-33; 16,2). U početku se slavila noću, na onoj vremenskoj točki kada se Isusovo uskrsnuće dogodilo. To je dakle bila proslava tjednog Uskrsa. Stoga je posve razumljivo da je prvi dan u tjednu – dan Gospodnji, nedjelja – postao prvi blagdan kršćanske liturgijske godine koji je izrastao iz slavljenja Gospodnje večere. Teologija nedjelje, dana Gospodnjeg, lijepo je i sažeto prikazana u Konstituciji o svetoj Liturgiji 2. vatikanskog sabora. Tu se, na temelju apostolske predaje, koja potječe od samoga dana Kristova uskrsnuća, tvrdi da: „Crkva slavi pashalni misterij svakoga osmog dana, pa se on s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. Tog se, naime, dana Kristovi vjernici moraju sastati da bi se – slušajući Božju riječ i sudjelujući u euharistiji – spomenuli muke, uskrsnuća i slave Gospodina Isusa te da bi zahvaljivali Bogu koji ih je »uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za živu nadu« (1 Pt 1,3).  Stoga je nedjelja najosnovniji blagdan koji vjernicima treba stavljati pred oči i silno ga naglašavati, tako da također bude danom veselja i počinka od posla. Neka se drugim slavljima, osim ako nisu od najvećega značenja, ne daje prednost pred njom, jer ona je temelj i jezgra čitave liturgijske godine“ (SC 106).

2. Uskrs – godišnja svetkovina kršćanske Pashe.

Godišnja svetkovina Isusova uskrsnuća je srce cijele liturgijske godine te ima prednost pred svim drugim blagdanima. Prethodi joj korizma i sveto pashalno trodnevlje, a njen sadržaj i poruke odjekuju u uskrsnoj osmini i pouskrsnom vremenu, a završava Pedesetnicom, svetkovinom silaska Duha Svetoga (Dj 2,1-36). I kao što je u Starom Zavjetu subota bila tjedni a Pasha godišnji znak Saveza, slično i u Novom Zavjetu nedjelja – „prvi dan po suboti“, „prvi dan u tjednu“, „dan Gospodnji“ – bila je tjedni znak Novoga Saveza po Isusovoj smrti i uskrsnuću, a Uskrs godišnji znak i proslava Isusove nove Pashe i novoga Saveza.

U novozavjetnim spisima nema jasne tvrdnje o godišnjem spomen-slavlju Uskrsa, ali ga neki tekstovi daju pretpostaviti. Poznato je naime da su apostoli i prvi kršćani u početku još uvijek sudjelovali u hramskoj i sinagogalnoj liturgiji skupa sa Židovima. Luka završava svoje evanđelje s opisom Isusova uzašašća te napominje da su se apostoli s velikim veseljem vratili u Jeruzalem gdje su sve vrijeme bili u Hramu hvaleći Boga (Lk 24,52-53). Sličan izvještaj nalazimo i u Djelima apostolskim gdje se kaže da su kršćani „po običaju“ bivali u Salomonovu trijemu (Dj 5,12) i da su apostoli dolazili u Hram da propovijedaju evanđelje (Dj 5,19-21). A kada se tvrdi na istom mjestu da su kršćani „svaki dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh (= slavili  Gospodnju večeru, euharistiju) te  u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda“ (Dj 2,46-47), nameće se zaključak da su kršćani i nadalje, „po običaju“, sudjelovali u hramskoj liturgiji, a zatim, da bi dopunili vlastiti bogoštovni čin, premještali su se u prikladnu kuću da bi slavili euharistiju, Gospodnju večeru. Isto tako se može pretpostaviti da su kršćani slavili i godišnju Pashu sa Židovima, ali sa kršćanskim značenjem: slavili su Isusovu Pashu, njegovu otkupiteljsku smrt na križu i uskrsnuće. Zato kad Pavao kaže da je naša Pasha sam Krist i da je žrtvovana, znači da kršćani nisu više slavili židovsku, starozavjetnu Pashu, nego novozavjetnu, Isusovu Pashu, njegov otkupiteljski prijelaz s ovoga svijeta k Ocu. Tu pretpostavku potvrđuje i običaj da su kršćani Sirije i Male Azije sve do 3. stoljeća slavili blagdan Uskrsa 14 nisana, dakle istog dana kad su i Židovi slavili svoju Pashu.

No, međutim, to prvotno bogoštovno zajedništvo Židova i kršćana nije moglo trajati dugo iz više razloga, a glavni su ovi: česti sukobi sa Židovima zbog svjedočke vjere u Isusovo uskrsnuće i propovijedanja evanđelja, zatim progonstvo kršćana što su ga Židovi pokrenuli oko 44. godine (Dj 18,12-17), te spor među apostolima oko obveze opsluživanja židovskih propisa za kršćane poganskog podrijetla. Spor među apostolima je riješen na Jeruzalemskom saboru 49. godine te je na njemu proglašena neovisnost kršćanskog bogoštovlja od židovskog. Snagom te odluke kršćani više nisu bili obvezani sudjelovati u hramskoj liturgiji i od tada je počeo brži razvoj tipično kršćanskog bogoštovlja, a širenjem kršćanstva u zemljama prostranoga rimskog carstva počinje i formiranje različitih kršćanskih obreda na Istoku i Zapadu.

O godišnjoj proslavi Uskrsa imamo izričita sigurna svjedočanstva tek u 2. stoljeću. Naime u drugoj polovici toga vremena vodio se veliki spor oko datuma godišnje proslave Uskrsa, jer su  kršćani Sirije i Male Azije slavili Uskrs 14 nisana, o uštapu prvog proljetnog mjeseca, dakle istoga dana kada su i Židovi slavili svoju Pashu, a drugi kršćani su slavili godišnji blagdan Uskrsa u nedjelju nakon 14. nisana. Zbog ovoga spora i drugih pitanja vjerskoga života kršćana, održan je 325. godine Nicejski sabor. Na njemu je riješen taj unutarnji spor Crkve i odlučeno da svi kršćani trebaju slaviti godišnju svetkovinu Uskrsa u nedjelju poslije prvoga proljetnog uštapa. Na temelju te odluke je prihvaćeno da se datum godišnje svetkovine Uskrsa, ovisno o mjesečevim mijenama, mijenja u razmaku od pet tjedana, tj. od 22. marta do 25. aprila. Zato je znatan dio liturgijske godine obilježen pomičnim blagdanima.

Crkva je u početku slavila godišnju svetkovinu Uskrsa samo jedan dan i to noću između velike subote i uskrsne nedjelje. No već u 4. stoljeću razvilo se Sveto trodnevlje Gospodina  raspetog, pokopanog i uskrslog i slavi se od večeri Velikog četvrtka do Uskrsne nedjelje. Ova tri dana – petak, subota i nedjelja – od tada predstavljaju godišnju proslavu Uskrsa ­– Isusova pashalnog otajstva. Večer Velikog četvrtka je ušao u sastav ova tri dana zato, jer je prema shvaćanju Židova, i općenito u staro doba, dan započimao u večer prethodnog dana. To je opravdano i s gledišta sadržaja Isusove Pashe, jer je on na Posljednjoj večeri anticipirao svoju žrtvu križa u simbolima kruha i vina, a zatim je na Maslinskoj gori te iste večeri u pravom smislu započeo svoju muku.

I ne samo to. U 2. stoljeću je poznato uskrsno vrijeme u trajanju od pedeset dana, da bi u svijesti vjernika veliki blagdan Uskrsa postigao dublji odjek. To se dogodilo pod utjecajem židovskog liturgijskog kalendara, po kojem su Židovi slavili Pashu sedam dana (Izl 12,15-20) i završavali je pedeseti dan, spojenu s Blagdanom sedmica  (= Šavuot). U tom starozavjetnom kontekstu i kršćani slave svoju godišnju Pashu pedeset dana, tj. sedam tjedana, sa naglašenim prvim tjednom po Uskrsu. A uskrsno vrijeme završava Pedesetnicom (grčki Pentekosté), koja se pododura sa svetkovinom silaska obećanog Duha Svetoga (Dj 1,8), ploda Isusova pashalnog otajstva i početka poslanja Crkve (Dj 2,1-36). A prvi tjedan po Uskrsu predstavlja uskrsnu osminu, obilježenu ne samo uskrsnim otajstvom nego i brigom za novokrštenike. Osim toga u 4. stoljeću, na četrdeseti dan po Uskrsu, uveden je i blagdan Isusova uzašašća, utemeljen na opisu u Djelima apostolskim (1,3-11). Dakle „pedeset dana, od nedjelje Uskrsa do nedjelje Pedesetnice, slavi se u radosti i klicanju kao jedan blagdan, dapače kao ‘veliki dan Gospodnji’“(usp. Opća načela o liturgijskoj godini i kalendaru, br. 22). 

3. Misa – svakodnevna proslava kršćanske Pashe.

Jezgro iz kojeg izrasta liturgijska godina je slavljenje Euharistije. Bilo je to još od apostolskog vremena svečano i radosno slavljenje i zahvaljivanje Bogu za čudesna djela novozavjetne ekonomije spasenja. Ona je spomen-obred i svečano navještanje Kristove smrti i uskrsnuća, ponazočenje Isusove otkupiteljske žrtve i priopćavanje njezine stvarnosti – milosti otkupljenja. S tim u vezi važno je istaknuti da prvo što susrećemo kod svetih Otaca jest – uska povezanost između Mise i Pashe. Misa je prema crkvenium Ocima jednostavno – nastavljena i trajna prisutnost Pashe, koja se više ne slavi samo jedanput godišnje, kao u Starom Zavjetu, ni tjedno, nego uvijek kod god se slavi žrtva svete Mise, „jer  kad god se slavi spomen ove žrtve, vrši se djelo našeg otkupljenja“ (Darovna molitva Velikog četvrtka).

O identifikaciji Mise i Pashe postoji mnoštvo svjedočanstava svetih Otaca 4. i 5. stoljeća.

Tako Euzebije Cezarejski piše da su Mosijevi učenici žrtvovali pashalno janje samo jedanput godišnje, a mi u Novom Zavjetu slavimo svoju Pashu ne jedanput godišnje, nego svake nedjelje, uvijek, i svakog dana vršeći misterije pravoga Janjeta po kojem smo otkupljeni, „hranimo se posvećenim tijelom iste spasonosne Pashe i obilježavamo naše duše njegovom predragocijenom krvlju“ (usp. De solemnitate Paschali 7: PG 24,701-705). A Didim, jedan od prvaka Aleksandrijske katehetske škole, piše: „Slavimo Pashu svake godine i svakog dana, štoviše i svakog sata kad god se pričešćujemo njegovim tijelom i krvlju“ (usp. De Trinitate 3,21: PG 39,906). S njim se u potpunosti slaže i sv. Augustin te u jednom uskrsnom govoru on izjednačuje uskrsne i obične dane po slavljenju Mise – Gospodnje večere i veli: „Budite najuporniji u razmatranju svakodnevnog slavljenja Pashe. Ove uskrsne dane ne smijemo smatrati glavnim tako da zanemarimo spomen-obred Gospodinove muke i uskrsnuća, jer su njegovo tijelo i krv naša svakodnevna hrana“ (usp. In s. Pascha, Govor 229).

Istoznačne izraze često upotrebljava sv. Ivan Krizostzom. On, štoviše, tvrdi da proslava godišnje Pashe ima nešto posebno s povijesnoga gledišta, jer je tada Krist podnio svoju muku radi našeg otkupljenja, ali s obzirom na dan kada se slavi sveta Misa, taj se dan ne razlikuje od ostalih i piše: „Misterij koji se slavi na Uskrs ne sadrži ništa više od onog dana kada se slavi u Misi, jer samo je jedan misterij, kao što je jedna milost Duha. Uvijek je Pasha“(usp. In 1 Tim.homilia 5,3: PG 62). Na drugom mjestu on tu misao razvija još opširnije te kaže da „četrdesetnica biva jednom godišnje, a Pasha biva triput u sedmici. Ponekad, štoviše, biva i četiri puta, odnosno koliko god puta hoćemo. Pasha nije post, nego prinos i žrtva koji se obnavljaju kad god se skupljamo. Da treba biti tako, poslušaj Pavla koji kaže ‘Naše Pashalno Janje, Krist, je već žrtvovano’ (1 Kor 11,26). … Međutim prinos koji se vrši danas i koji se slavio jučer ili bilo kojeg dana, identičan je s onim koji je izvršen u ono vrijeme“. Štoviše, on tvrdi da se Pasha slavi i samom pričešću, primljenom bilo kojeg dana, i veli: „Katekumen nikada ne slavi Pashu, premda posti kroz godinu, jer ne sudjeluje u prinosu, dok naprotiv onaj koji ne posti a sudjeluje u prinosu s čistom savješću, slavi Pashu ako se danas ili sutra pričesti“ (usp. Adversus Iudaeos 3,4: PG 48, 867).

Isti pashalni pojam susreće se često i u liturgijskim tekstovima, posebno u molitvama i predslovljima Gelazijeva i Veronskog sakramentara, koji su uvršteni i u obnovljeni Rimski Misal. Odnos između Pashe i Mise izražen je u tim liturgijskim tekstovima slikom Krista kao pashalnog Janjeta te pojmovima: pashalni sakrament, pashalni misterij, pashalni lijek, pashalni darovi i pashalna gozba.  Dakle židovska Pasha se opisuje kao slika ili pralik mesijanske Pashe, a kršćanska Pasha ispunjava tu sliku i sadrži u sebi istinu. Misa je, dakle, nastavljena i trajna prisutnost  Kristove Pashe. „O sveta gozbo, na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave“. Amen.

fra Benedikt Vujica OFM