Proslava cvjetne nedjelje u vrijeme virusa COVID- 19
Kroz Veliki tjedan raznim tekstovima pripremat ćemo se za svetkovinu Uskrsa. Promišljanjem o nedjelji cvjetnice u slavlje nas uvodi preč. Ivan Poleto, kancelar Beogadske nadbiskupije i župnik u Jagodini i Ravnoj Reci.
Poštovani čitatelju, dragi brate i sestro!
Živimo u teškim vremenima s toliko neizvjesnosti i straha zbog tako sićušnog – okom nevidljivog i malenog, ali tako moćnog virusa COVID–19 koji je uspio zaustaviti cijeli svijet. Pa tako i naš list Beogradske nadbiskupije Blagovesti nećemo imati u štampanom obliku, za ovaj predivan mjesec april, ali nitko od Vas neće ostati zakinut za poneki dobar tekst kojeg ćemo objavljivati svakoga dana na našem sajtu.
Napisah virus nas je zaustavio. I mi smo zaustavili sve što smo planirali. Dosta smo toga otkazali, a kako se čini morat ćemo i još dosta toga otkazati. No jedno ne smijemo zaustaviti. Ne smijemo s vjerom u nadi i ljubavi zaustaviti svoju molitvu. Ova teška vremena su nam izvrsna prilika da ponovo probudimo molitelja u sebi i otkrijemo ljepotu i vrijednost molitve, osobito one obiteljske. Nemojmo da nam ova vremena prođu uzaludno. Pokrenimo u molitvi našu ljubav prema svima s kojima dijelimo život i koji su nam povjereni, ali i prema svim drugim ljudima, dapače cjelokupnom čovječanstvu jer, kako je rekao papa Franjo, “iz ove situacije možemo izaći samo zajedno, kao cjelokupno čovječanstvo”.
Sutra slavimo Cvjetnicu, nedjelju Muke Gospodnje. Dva su događaja spojena u jedno: slavlje Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem i muka koju je podnio u tom istom gradu Jeruzalemu. Crkva se spominje Isusovog ulaska u Jeruzalem na proslavu blagdana Pashe, tj. puta prema Kalvariji gdje je sam sebe prinio za svetu i neokaljanu žrtvu. Danas u Kristu gledamo Kralja koji je došao donijeti mir svijetu, spasiti svijet i u tom svijetu čovjeka. U Muci Gospodinovoj čitamo kako Krist sama sebe prinosi za žrtvu i njegova krv donosi spasenje čovjeka. Danas nam je potpuno jasna Isusova pravednost i nevinost, međutim Kristova muka je uvijek aktualna, uvijek bliska čovjeku. Krist nam je nekako najbliži upravo u boli, kad smo osuđeni nepravedno, kad nismo prihvaćeni od drugih. Kako u Isusovo vrijeme tako i danas milijuni ostaju indiferentni i peru ruke, ne reagiraju na nepravdu u svijetu.
Dok sutra budemo slušali i čitali Muku Gospodnju, promotrimo dobro razne likove koji se pojavljuju, u njima možemo vrlo lako pronaći sebe: Šimun Cirenac, Satnik, Pilat, Marija, Petar, Juda, Ivan… Svi smo pozvani da nasljedujemo Krista na njegovu putu, da budemo Šimuni Cirenci u svojoj župi, na svojem radnom mjestu; da budemo Satnik u ispovijedanju vjere, da budemo Ivan u nasljedovanju Krista i onda kad je teško, posebno sada dok vlada coronavirus.
Brate i sestro, pitamo se tko je odgovoran za Kristovu muku i smrt? Zavaravali bismo se kada bismo u nekome drugome pronalazili krivicu. Mi smo krivi, mi i grijesi naši. Isus naše grijehe ponese na križ, a naši grijesi ponesoše Isusa na Križ. Za opačine naše njega satriješe. Ti si taj čovjek! Ti si Juda koji izdaje, Petar koji niječe, Pilat koji pere ruke, narod koji se grije uz vatru brbljajući o svemu i svačemu, vojnici koji pohlepno dijele haljine osuđenoga, razbojnici koji su ga ubili – nisu to jedini: iza svakoga od njih mnoštvo je drugih, pa i mi.
Na svršetku tužne knjige o Isusovoj parnici napisao je jedan Židov: “Tužitelji su već davno umrli, svjedoci su pošli svojim kućama, sudac je napustio sudnicu, ali se Kristova parnica još uvijek vodi”. Za njega, Židova, Isusova parnica se nastavlja u parnicama protiv Židova svih vremena. I za nas kršćane nastavlja se i Kristova parnica i Kristova muka ali u sasvim drugom smislu: ponavlja se u svakom čovjeku koji trpi i koji je progonjen, poput Isusa, za pravdu. Taj proces obnavlja svaki onaj koji se podaje grijehu i time produžuje viku: ne ovoga, nego Barabu! Raspni ga!
Na nama je da se odlučimo pod kojim plaštem želimo ući u povijest Kristove muke, pod plaštem Cirenca koji mu je stao uz bok, da s njim ponese težinu Kristove muke, pod plaštem žena koje plaču, stotinka koji se udara u prsa i Marije koja stoji uz križ šuteći, ili u toj muci želimo odigrati ulogu Jude, Petra, Pilata i onih koji su “gledali izdaleka” kako će se sve to svršiti.
Pripovijest o muci koju ćemo sutra čitati (izvještaj kako ga je zapisao evanđelist Matej) završava se slikom ogromnoga kamena koji je bio navaljen na ulazu u grob. Mi znamo da taj kamen nije “izdržao”: Isus je uskrsnuo i sjeo s desne Očeve. Mi u ovome životu na zemlji ispunjavamo ono što simbolizira križ, a vjerujemo i nadamo se onomu što simbolizira uskrsnuće Kristovo. I danas u ovom neizvjesnom vremenu, kada su ljudi u panici i strahu, Isus nam govori: Uzmi križ svoj i idi za mnom!
I na koncu možemo zaključiti da je sav naš život jedan Sveti tjedan, ako ga živimo hrabro i s vjerom, u očekivanju “osmoga dana” koji je veliki tjedan počinka i vječne slave. Danas Isus nama ponavlja poziv koji je uputio svojim učenicima u ono vrijeme u Maslinskom vrtu: “Ostanite ovdje i bdijte sa mnom”.
A, ja Vam danas poručujem i molim sve Vas: Ostanite u svojim kućama i čuvajte jedni druge!
preč. Ivan Poleto
