Razmišljanje o misnim čitanjima 24. nedjelje kroz liturgijsku godinu
U današnje vrijeme možemo susresti mnoštvo onih koji žele ponuditi odgovore na ona duboka i esencijalna čovjekova pitanja. Napose one koji nastoje utažiti čovjekovu žeđ za božanskim. I opravdano je pitati se u vrtlogu religioznih ponuda, tko ima pravo, tko nas najbliže dovodi do istine, tko posjeduje najjasniji govor o istini. Znamo da je sadržaj istine jedan. Ono što istinu na neki način pod navodnicima rečeno umnaža jest da se ona ponekad razvodnjava upravo zbog različitog kuta gledanja na nju, pri čemu otkrivamo različite aspekte istine. Pogledamo li na neku stvarnost iz jednog kuta gledanja, pa opet iz drugog kuta gledanja, otkrit ćemo tada da i jedan i drugi kut gledanja nešto govori o toj stvarnosti, nešto, no ne i sve. Tako je i slika istine poput mozaika kojeg čini mnoštvo kamenčića, mnoštvo različitih kutova gledanja jedne te iste slike. I istina želi u svojoj srži prenijeti određenu poruku. I slika Isusove osobe bila je predmet promišljanja. Za njegove suvremenike mogući odgovor na pitanje o vječnoj istini. Dok je jedne prema Isusu pokretala svježina njegove osobe, druge pak prvi utisak, treće opet glad za onim božanskim, ona objektivna slika o njemu se prožimala s onim subjektivnim odnosom, onim dojmom koji je svatko ponaosob gradio na temelju onoga što je u Isusovu prisustvu iskusio. I ne čudi da u takvom odnosu subjektivno-objektivnog na vidjelo često puta izlazi ono površinsko, ne sasvim jasno. Zato se za Isusa i govorilo da je Ivan Krstitelj, Ilija ili neki od proroka. Za ulazak u intimu Isusove osobe bit će potreban dublji odnos s njime, bit će potrebno sjesti mu do nogu, do njegovih haljina i dopustiti da snaga njegove riječi i pojave mijenja, oblikuje i iskristalizira istinu o njegovoj osobi. Apostoli će na čelu sa Šimunom Petrom moći reći “Ti si Krist-Pomazanik”. Bit će i njima potrebno vrijeme da shvate u prihvate da ovaj izričaj vjere obvezuje, jer je upravljen svakodnevnom prihvaćanju križa. Bez križa nema Krista, Crkva bez križa nema svoje uporište. No nema recepta koji bi nam progovorio na koji način taj križ nositi. Način nošenja križa je osoban, tek kad križ postane moj križ onda mogu računati da ima priliku postati i naš križ, da ga onda mogu posredovati u nošenju čovjeku pored sebe. Reći će sv. Pavao, nosite bremena, križeve jedni drugih jer tako ćete ispuniti zakon Kristov. A tako ispunjavajući zakon Kristov dajemo odgovor na ono bitno pitanje: ‘A što, što vi kažete, tko sam ja?’
(VN/KMC)