Što je uzrokovalo veliku tamu u času Isusove smrti?

A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: “Eloi, Eloi lama sabahtani?” To znači: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Neki od nazočnih čuvši to govorahu: “Gle, Iliju zove.” A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: “Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.” A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu. I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!”

Mk 15, 33-39

“Sunce pomrča?” Tama? Stvarno?

O Mjesecu

Luna – ili Mjesec, kako to nebesko tijelo inače zovemo – obiđe oko Zemlje svakih 29,5 dana. Također se obrne oko svoje osi svakih 29,5 dana. To nije bizarna slučajnost, nego fenomen usklađivanja morskih mijena s Mjesečevim mijenama. Baš kao što sila teža Mjeseca na Zemlji uzrokuje plimu, i Zemljina sila teža utječe na Mjesec. Utjecaj je toliki da je s vremenom promijenio Mjesečevu rotaciju i orbitu sve dok se nisu uskladile. To nije tako samo za naš Mjesec. I drugi su mjeseci u Sunčevom sustavu tako povezani s planetima oko kojih se kreću.

Jedna posljedica usklađivanja morskih mijena s Mjesečevim mijenama jest da je Mjesec Zemlji pokazuje uvijek istu stranu. Nismo znali što je na drugoj strani Mjeseca sve dok nismo počeli slati sonde i svemirske brodove da kruže oko njega. No većinu vremena ne možemo vidjeti ni cijelu vidljivu stranu Mjeseca. Kad je Mjesec na istoj strani Zemlje kao i Sunce, Sunčeve zrake padaju na nevidljivu stranu Mjeseca, tako da je vidljiva strana u tami. To zovemo mlađakom.

Kad je Mjesec na suprotnoj strani Zemlje u odnosu na Sunce, Sunčeve zrake padaju na vidljivu stranu Mjeseca i cijelu je osvjetljuju. To zovemo uštapom. Kad je Mjesec pored Zemlje, Sunčeve zrake padaju na polovicu vidljive strane, tako da je pola Mjeseca osvijetljeno. To zovemo polumjesecom. To je pravo objašnjenje za Mjesečeve mijene koje gledamo svakog mjeseca. Ne radi se o tome da Zemljina sjena pada na Mjesec (to se rijetko događa). Bitno je na koji dio vidljive strane Mjeseca padaju Sunčeve zrake dok Mjesec kruži oko nas.

Kakve to veze ima s Isusovim raspećem?

O pomrčinama

Pomrčina se dogodi kad se jedno nebesko tijelo kreće između druga dva. Zemlji se događaju dva tipa pomrčina – Sunca i Mjeseca. Pomrčina Sunca dogodi se kad se Mjesec kreće točno između Zemlje i Sunca, priječeći nam (ili djelomično priječeći) pogled na Sunce. Pomrčina Mjeseca dogodi se kad se Zemlja kreće točno između Sunca i Mjeseca, zbog čega Zemljina sjena padne na Mjesec, koji djelomično ili potpuno potamni (ili pocrveni! Zanimljivo!). Pomrčine Mjeseca su rijetki događaji kada Zemljina sjena stvarno padne na Mjesec.

Kad se događaju pomrčine

Sad, na osnovi onoga što smo rekli o mjesečevim mijenama, pitam vas: kad se pomrčine mogu dogoditi? Ako promislite, trebali biste se brzo sjetiti odgovora.

Ako se pomrčina Sunca dogodi kad se Mjesec kreće točno između Zemlje i Sunca, onda Mjesec mora biti između Zemlje i Sunca – za mijene koju zovemo mlađakom. Pomrčina Sunca ne može se dogoditi ikada drugo jer bi Mjesec tada bio na pogrješnom dijelu neba.

(Također: pomrčine Sunca ne događaju se za svakog punog Mjeseca jer to što je Mjesec na istoj strani Zemlje kao i Sunce nije isto što i kad je Mjesec točno između Zemlje i Sunca.) Obratno: ako se pomrčina Mjeseca dogodi kad je Zemlja točno između Sunca i Mjeseca, onda se mora događati kad je Mjesec na suprotnoj strani Zemlje u odnosu na Sunce – za mijene koju zovemo punim mjesecom.

Pomrčina Mjeseca se mogu dogoditi samo tada.

(I još: pomrčine Mjeseca ne događaju se za svakog punog mjeseca jer nije isto biti na suprotnoj strani Zemlje u odnosu na Sunce i biti točno suprotno od Zemlje u odnosu na Sunce.)

I opet se pitam: Kakve to veze ima s Isusovim raspećem?

Židovski kalendar

U Isusovo su vrijeme Židovi koristili lunisolarni kalendar. To znači da su uzimali u obzir podatke o Mjesecu (poput mijena) i podatke o Suncu (poput ravnodnevnica). Nama je ovdje bitan dio o Mjesecu. Točnije: židovski su mjeseci vezani uz mjesečeve mijene. Svaki je mjesec počinjao svetkovinom za mlađaka, kako čitamo u Bibliji (npr. Kol 2,16). U Jeruzalemu je čak postojao sud koji je određivao početak mjeseca čim bi bio uočen mlađak. Mišna, zbirka usmenih propisa zapisanih oko 200.n.e., čak sadrži pravila o tome tko može biti svjedok pojavi mlađaka i o tome kako provjeriti te svjedoke. Kad bi sud odredio da je mlađak uočen, slali bi glasnike iz Jeruzalema da objave početak novog mjeseca ostalim židovskim zajednicama. Zato je viđenje mlađaka bilo bitno za određivanje početka mjeseca i blagdane koji su bili u pojedinom mjesecu, poput Pashe.

Zašto je Pasha važna?

Pasha, židovski blagdan kojim se slavilo oslobođenje Izraelaca iz egipatskog ropstva, važna je i nama, jer je tada razapet Isus.

Sva Evanđelja povezuju raspeće s Pashom

Znači, prema kronologiji imamo jako dobre dokaze da je Isus razapet na Pashu. Zapravo, Isus je dijelom baš zbog Pashe tada razapet: bio je u Jeruzalemu radi blagdana kad su vlasti odlučile da ga ubiju.

O Pashi

Pasha pada na 14. dan mjeseca Nisana. Kako je objašnjeno u Levitskom zakoniku: U prvom mjesecu [t.j. Nisanu] četrnaestoga dana u suton jest Pasha u čast Jahvi. (Lev 23,5) Nisan, kao i svi ostali mjeseci židovskog kalendara, počinje viđenjem mlađaka. Za koje je mjesečeve mijene pala Pasha? Ako Mjesec obiđe oko Zemlje za 29,5 dana, onda je 14. dan tog ciklusa vrlo blizu punog mjeseca. Koja se pomrčina može dogoditi za punog mjeseca?

Pomrčina Mjeseca, a ne pomrčina Sunca

Evanđelist Luka (23, 44-45) ovako piše: Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. Ne! Ta se pomrčina ne može dogoditi na Pashu! Pomislili biste da prevoditelji to nisu znali. No to ne drži vodu, jer se činjenica da pomrčina koja se tada dogodila nije bila solarna redovito spominje u komentarima Lukina evanđelja, a prevoditelji su s tim komentarima sigurno bili upoznati i konzultirali su ih pri prevođenju.

Čak i da Luka nije razumio ritmove pomrčina, nije tvrdio da se dogodila pomrčina u onom smislu na kojeg mi mislimo. Pomrčina Sunca događa se kad se Sunčeva svjetlost prekida jer ispred Sunca prolazi Mjesec. No reći da se Sunčeva svjetlost prekinula nije isto što i reći da se dogodila pomrčina Sunca. (Sunčeva se svjetlost prekida svake večeri.)

Prevoditelji su, dakle, namjerno pogriješili. Grčki tekst ne zahtijeva takav prijevod.

Što kaže znanost

Znanost nam ne kaže što je bila tama koja je prekrila Zemlju za vrijeme raspeća. Moglo ju je prouzrokovati, Božjom providnosti, bilo koja prirodna sila koju je Bog odabrao. Neki znanstvenici misle da je Bog izazvao jugo koje je pokrenulo oluju prašine. Drugi misle da se radilo o debelom sloju oblaka. Moglo je posrijedi biti i nešto drugo, još čudesnije. Ako znanost daje naslutiti bilo što o toj tami, daje naslutiti da to nije bila pomrčina Sunca.

No naša detektivska priča još nije gotova…

Još nešto

Sjećate se da sam vas pitao koja bi se pomrčina mogla dogoditi za punoga mjeseca na Pashu? Pomrčina Mjeseca, zar ne? Onda je logično pitati: Je li se dogodila? Neki od vas znaju da je Isus vjerojatno razapet 3. travnja 33. godine n.e. Znate što? Kad je te noći izašao Mjesec, iz Jeruzalema se mogla vidjeti djelomična pomrčina Mjeseca. To se možda spominje u Novom zavjetu.

Na dan Duhova, kad je Petar propovijedao, citirao je proročanstvo iz knjige proroka Joela (Jl 2,10), govoreći okupljenom mnoštvu: „Pred njima se zemlja trese, nebo podrhtava, sunce, mjesec mrčaju, zvijezdama se trne sjaj“.

Petar želi reći da se u njihovo vrijeme ispunjava Joelovo proročanstvo, i činjenica da se Sunce pretvorilo u tamu za vrijeme raspeća mu je bila poznata, a i zabilježio ju je Luka u Djelima apostolskim. Pomrčina Mjeseca može učiniti da Mjesec izgleda crvenkast, i Petar možda govori o pomrčini koja se dogodila nekoliko tjedana prije, 3. travnja 33. godine, one noći kad je Isus ležao u grobu. Razmislite o simbolici: Isus je upravo bio prolio svoju krv, a Mjesec je izgledao kao da krvari. Nije ni čudno što se Petru to činilo kao ispunjenje proročanstva!

Tako, kad sljedeći put čujete uobičajeni prijevod evanđelja neka vas utješi činjenica da se za raspeća stvarno dogodila pomrčina, ali ne pomrčina Sunca.

„Tama nasta po svoj zemlji“ (Mk 15, 33) – ondje gdje Isus umire nastaje tama

Danas želim zajedno s vama, uz ono što znanost kaže o nastanku tame za vrijeme Isusova umiranja na križu, razmišljati o Isusovoj molitvi uoči smrti, zadržavajući se na onome što nam o tome govore sveti Marko i sveti Matej. Dvojica evanđelista prenose Isusovu molitvu na samrti ne samo na grčkom jeziku, na kojem je njihovo izvješće napisano, već, zbog važnosti tih riječi, također u mješavini hebrejskog i aramejskog. Na taj su način oni prenijeli ne samo sadržaj te molitve, već čak i to kako je ona zvučala iz Isusovih usta. Istodobno, oni su nam opisali držanje onih koji su bili nazočni raspeću, koji nisu shvatili – ili nisu željeli shvatiti – tu molitvu.

Tako sveti Marko piše: “O devetoj uri povika Isus iza glasa: ‘Eloi, Eloi lama sabahtani?’ To znači: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’” (15, 34). U strukturi izvješća, molitva, Isusov vapaj uzdiže se na vrhuncu trosatne tame koja se, od podneva pa sve do tri popodne, spustila na čitavu zemlju. Ta su tri sata nastavak prethodnog vremenskog razdoblja, također u trajanju od tri sata, koje je započelo Isusovim razapinjanjem. Evanđelist Marko nas, naime, izvješćuje da “bijaše devet sati ujutro kad ga razapeše” (usp. 15, 25). Iz svih tih vremenskih naznaka koje nalazimo u izvješću, šest sati koje je Isus proveo na križu podijeljeno je na dva dijela istog vremenskog trajanja.

U prva tri sata, do podneva, smještena su ismijavanja od strane raznih skupina osoba, koje pokazuju svoju skeptičnost, tvrde da ne vjeruju. Piše sveti Marko: “Prolaznici su ga pogrđivali” (15, 29); “Slično i glavari svećenički s pismoznancima rugajući se govorahu jedni drugima: ‘Druge je spasio, sebe ne može spasiti!’” (15, 31); “Vrijeđahu ga i oni koji bijahu s njim raspeti” (15, 32). U iduća tri sata, od podneva “do tri sata popodne”, evanđelist govori samo o tmini koja se spustila na zemlju; čitav je prizor uronjen u tamu, ne spominje se ni što čine osobe ni bilo kakve riječi. Kada se Isus sve više bližio smrti, postojala je samo tama koja se spustila “na čitavu zemlju”. Svemir također sudjeluje u tome događaju: tama obavija osobe i stvari, ali i u tom času tame Bog je prisutan, ne napušta. U biblijskoj tradiciji, tama ima dvojako značenje: znak je prisutnosti i djelovanja zla, ali jednako tako tajanstvene prisutnosti i djelovanja Boga koji može raspršiti svaku tamu. U Knjizi Izlaska, na primjer, čitamo: “Nato Jahve reče Mojsiju: ‘Ja ću, evo, doći k tebi u gustom oblaku’” (19, 9); kao i “Narod ostane podalje, a Mojsije pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio” (20, 21). A u govorima iz Knjige ponovljenog zakona, Mojsije pripovijeda: “S usplamtjeloga brda plamen je sukljao do sred neba zamračena tmastim oblakom” (4, 11); vi “čuste glas iz tmine, dok je brdo plamtjelo u ognju” (5, 23). U prizoru Isusova raspeća tmine obavijaju zemlju i to su tmine smrti u koje Sin Božji uranja da, svojim činom ljubavi, donese život.

No, vratimo se sada ponovno na izvješće svetog Marka. Pred pogrdama raznih kategorija ljudi, pred tamom koja pada na zemlju, u času u kojem se nalazi pred smrću, Isus krikom svoje molitve pokazuje da, zajedno s teretom trpljenja i smrti u kojoj se čini da vlada napuštenost, odsutnost Boga, on ima punu sigurnost u Očevu blizinu, koji odobrava taj najviši čin ljubavi, potpuno sebedarje, usprkos tome što se, kao u nekim drugim časovima, ne čuje odozgor. Čitajući Evanđelja opaža se kako u drugim važnim trenucima njegova zemaljskog života Isusa prate znakovi Božje prisutnosti i odobravanja njegova puta ljubavi, pa i jasni Božji glas. Tako u događaju koji slijedi krštenje na Jordanu, kada se nebo rastvorilo, zaorile su se Očeve riječi: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” (Mk 1, 11). Prilikom preobrazbe, pojava oblaka bila je popraćena riječima: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” (Mk 9, 7). No, u trenutku približavanja Isusove smrti, nastupa tišina, ne čuje se nikakav glas, već je pogled Očeve ljubavi upravljen na dar Sinove ljubavi.

Ali koje značenje ima Isusova molitva, onaj krik koji upućuje Ocu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Nije li u toj molitvi možda prisutna svijest da je napušten? Riječi koje Isus upućuje Ocu početak su Psalma 22, u kojem psalmist očituje Bogu napetost između vlastitog osjećaja napuštenosti i svijesti o sigurnoj Božjoj prisutnosti usred njegovog naroda. “Bože moj, vičem danju, al’ne odvraćaš; noću vapijem i nema mi počinka. A ipak, ti u Svetištu prebivaš, Nado Izraelova!” (rr. 3-4). Psalmist govori o “vikanju” da time izrazi svu patnju svoje molitve pred Bogom koji je naizgled odsutan: u času tjeskobe molitva se pretvara u krik.

To se zbiva i u našem odnosu s Gospodinom: kada nas snađu teške i bolne situacije, kada se čini da Bog ne čuje, ne smijemo se plašiti povjeriti njemu sav teret koji nosimo u svom srcu, ne smije nas biti strah njemu uputiti svoj bolni vapaj.

Ponavljajući s križa upravo riječi kojima započinje Psalam 22: “Eloi, Eloi lama sabahtani? – ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’” (Mt 27, 46), Isus moli u času krajnje odbačenosti od ljudi, u trenutku napuštenosti; on ipak moli, riječima psalma, sa sviješću o prisutnosti Boga Oca također u tome času u kojem osjeća ljudsku dramu smrti. Ali, u nama se javlja pitanje: kako je moguće da jedan tako moćan Bog nije intervenirao da izbavi svoga Sina od tako užasne kušnje? Važno je shvatiti da Isusova molitva nije krik očajnika koji ide ususret smrti niti krik čovjeka koji zna da je napušten. Isus u tome času ponavlja riječi Psalma 22, psalma izraelskog naroda koji pati i na taj način uzima na sebe ne samo bol svog naroda, već također bol svih ljudi koji trpe pritisnuti teretom zla i, istodobno, nosi sve to srcu samoga Boga sa sigurnošću da će njegov vapaj biti uslišan u uskrsnuću: “krik u najvećoj muci je u isti mah sigurnost u Božji odgovor, sigurnost spasenja – ne samo za samog Isusa, već za ‘mnoge’” (Isus iz Nazareta II, 239-240). U toj Isusovoj molitvi sadržani su krajnje pouzdanje i prepuštanje u Božje ruke, također kada se on čini odsutnim, također kada se čini da ostaje u tišini, slijedeći jedan nama nerazumljiv naum. U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: “u svojoj otkupiteljskoj ljubavi, koja ga je uvijek sjedinjavala s Ocem, on je preuzeo nas u našoj udaljenosti od Boga zbog grijeha, tako da je u naše ime mogao reći na Križu: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio’” (br. 603). Njegovo trpljenje je trpljenje zajedno s nama i za nas, ono proizlazi iz ljubavi i već nosi u sebi otkupljenje, pobjedu ljubavi.

Osobe prisutne pod Isusovim križem nisu to uspjele shvatiti i misle da je njegov krik molitva upućena Iliji. U potresnom prizoru oni mu pokušavaju dati piti da bi mu produžili život i provjerili hoće li mu Ilija stvarno doći u pomoć, ali snažni krik okončava Isusov zemaljski život i njihovu želju ostavlja neispunjenom. U posljednjem času, Isus pušta da njegovo srce izrazi bol, ali, istodobno, daje da na vidjelo izađe osjećaj Očeve prisutnosti i slaganje s njegovim naumom spasenja za ljudski rod. I mi se nalazimo uvijek i iznova pred “sadašnjošću” trpljenja, Božje šutnje – iskazujemo to toliko puta u svojoj molitvi – ali se nalazimo također pred “sadašnjošću” uskrsnuća, odgovora Boga koji je preuzeo na se naše patnje, da ih nosi zajedno s nama i dadne nam čvrstu nadu da će one biti pobijeđene (usp. Enc. Spe salvi, 35-40).

Život ljudi najčešće je život u tami ili polumraku. Gledati naprijed gotovo je nemoguće, a da ne vidimo nešto loše ili pak nešto što nam smeta ili ne odgovara. Živeći na profan način, čovjekove zjenice su vrlo široke, jer se mora pošteno potruditi da vidi i naiđe na nešto dobro i kvalitetno, na nešto što će ga ispuniti i pružiti mu istinsku sreću i radost. Najčešće, takav čovjek provede život tražeći, a da na kraju ništa ne nađe, jer u svojoj zaslijepljenosti ne vidi ništa. Mrak ga okružuje, a on ne zna kamo će krenuti. Takav život, život u mraku, u zadovoljstvima ovog svijeta, prepun je padanja, posjekotina, porezotina, oderotina i različitih drugih ozljeda upravo zato što jednostavno ne vidimo u mraku. Čovjek živi u mraku jer je u njegovom životu odsutna svijetlost i to ona svijetlost koja je svim ljudima potrebna – Isus Krist, koji je svijetlo istinsko i koje razgoni svaku tamu. Prihvaćajući Krista u svoj život, otvarajući mu vrata da se nastani u nama, tama oko nas nestaje i noć postaje kao dan. Ne moramo više tražiti „ono nešto“ u mraku i u tome se traženju spoticati, nego imamo nešto najbolje – svijetlost koja nam osvjetljuje put kojim hodimo i koja nas usrećuje te nas čini zahvalnim i sretnim ljudima. Ta svijetlost je Isus Krist, naš Otkupitelj i Spasitelj.

Zato, u molitvi nosimo Bogu svoje svakodnevne križeve, sa sigurnošću da je on prisutan i da nas sluša. Isusov nas krik podsjeća da se u molitvi moramo izdići iznad granica svoga “ja” i svojih problema i otvoriti se potrebama i trpljenjima drugih ljudi. Neka nas molitva umirućeg Isusa na križu nauči moliti s ljubavlju prema mnoštvu braće i sestara koje osjećaju teret svakodnevnog života, koji prolaze kroz teške trenutke, koji su u boli, koji nemaju riječi utjehe, da bi i oni uzmogli osjetiti ljubav Boga koji ne napušta.

Sveta Faustina Kowalska imala je svoje prvo viđenje Isusa Krista koji ju je tražio da naslika sliku prema onome što vidi. U tom ukazanju, između ostalog, obznanio je svijetu znak koji će ostaviti kratko prije Sudnjeg dana i koji će vidjeti svi narodi svijeta. To će biti svojevrsno upozorenje, jer kao što Krist kaže, sudnji dan bit će dan pravednosti, a sve do tada dani su Njegova beskrajnog milosrđa. I svi oni koji nisu željeli proći kroz vrata milosrđa, morat će proći kroz vrata Božanske pravde! Zato je ovaj znak važan, on će biti kao posljednji poziv svijetu na pokajanje i dobro ga je zapamtiti!

Isus je svetoj Faustini rekao sljedeće:

Prije nego što dođem kao Pravedni sudac, doći ću kao Kralj milosrđa. Prije nego što započne Dan pravednosti ljudima dat će se sljedeći znak na nebu: svo svjetlo na nebu ugasit će se i bit će velika tama na cijeloj zemlji. Onda će se pojaviti znak križa na nebu i iz svih otvora, gdje su bile probijene ruke i noge Spasiteljeve, izvirat će velike svjetlosti, koji će neko vrijeme osvjetljavati zemlju. To će se dogoditi kratko prije Sudnjeg dana.

Tama koju Isus spominje, a koja će zaogrnuti cijelu zemlju prorokovali su brojni sveci i mistici, ali upravo po svetoj Faustini Isus nas podsjeća da se nitko tko se uzda u milosrđe Krista ne treba bojati tame, jer ne bježi svijetlo od tame, već tama od svijetla!

Korizma je bila prigoda da svi mi iziđemo iz tame vlastitoga srca, da se obratimo. No, obraćenje nije jednokratni proces već naše obraćenje traje čitav život. I zato nas upravo Krist po sakramentu ispovijedi uvijek iznova podiže iz tame naših grijeha i daje nam novu milost prijateljstva s Njim.

I zato Vas sve pozivam da budemo i ostanemo pravi kršćani, ljudi obraćenja, ljudi svjetla, a ne tame.

Pripremio: vlč. Mihael Sokol