Sv. Leopold Bogdan Mandić – melem za naše vrijeme

U godini Gospodnjoj 2017., na blagdan Blažene Djevice Marije od žalosti ‒ 15. septembra, u Herceg-Novom, rodnom mjestu malenoga sveca velikog srca sv. Leopolda Bogdana Mandića, okupili smo se iz svih krajeva da bismo prvi put u povijesti tamo dočekali njegovo neraspadnuto tijelo, i to čak 75. godina nakon Svečeve blažene smrti. Bila je to velika radost za sve nas hodočasnike, štovatelje sv. Leopolda, da ga dočekamo u njegovom rodnom mjestu, iako smo već više puta posjetili Svečevo svetište u Padovi.

Vjernici razumiju i osjete kad je svetac među njima. Pred spontanim izljevom pobožnosti i poštovanja prema relikvijama sv. Leopolda, nevjernici su se u čudu pitali što se zbiva!

Ovih dana od nedjelje Dobrog Pastira, pa i narednih nedjelja, slušat ćemo riječi Gospodina našega Isusa Krista: Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir ni vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca (Iv 10, 11‒13).

U svjetlu izrečenih Isusovih riječi o dobrome pastiru promatramo život i djelo sv. Leopolda Bogdana Mandića, nebeskog zaštitnika župe u Jagodini. Posebno u ovom teškom vremenu kad smo i dalje uplašeni, u strahu pred malenim i sićušnim virusom zvanim COVID-19, zbog kojeg smo mjesec dana i nešto duže bili u potpunoj izolaciji, pod policijskim satom, u strahu poput prvih učenika nakon Kristova Uzašašća i Pedesetnice – Duhova.

No posebnu snagu u tim vremenima daje nam upravo molitva koja je melem za sve naše rane, za sve naše boli i našu svekoliku patnju. Osim molitve tijekom ovog vremena izolacije i karantene, poseban zagovor tražili smo i od svetaca, posebice onih nama dragih i bliskih, pa tako i svetog Leopolda Mandića, sveca melema u ovim teškim danima pandemije, koji je prošle godine proglašen katoličkim nebeskim zaštitnikom oboljelih od karcinoma.

Dok čitate ove retke vjerojatno se pitate tko li je bio taj Leopold Bogdan Mandić… Sveti Leopold Mandić (iz Herceg-Novog, u Kotorskoj biskupiji, rođen 12. svibnja 1866. godine, preminuo u talijanskom gradu Padovi 30. srpnja 1942.), drugi je kanonizirani hrvatski svetac Rimokatoličke Crkve.

Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je dvanaesto dijete u obitelji Mandićevih. Roditelji su mu bili vjerni kršćani, bogobojazni katolici. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je odmalena naučio moliti. Rodbina i znanci zvali su ga »naš Bogdo«, a bio je visok svega 135 centimetara. Još od rane mladosti odlazio je redovnicima kapucinima u kapucinsku crkvu u rodnome gradu.

Stupio je u kapucinsko sjemenište u Udinama u sjevernoj Italiji, a u Kapucinski red ušao u mjestu Bassano del Grappa u sjevernoj Italiji u dobi od 18 godina, 2. maja 1884. godine. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Padovi (samostan Santa Croce) i Veneciji u samostanu Presvetog Otkupitelja. Venecijanski kardinal Domenico Agostini ga je zaredio za svećenika 20. septembra 1890. godine u crkvi Gospe od Zdravlja u Veneciji. Otac Leopold je imao dobru svećeničku formaciju, pa će cijelog svog života nastaviti s čitanjem tekstova crkvenih otaca, hraniti time svoju duhovnost i proširivati svoju teološku kulturu. Najgore što se mladom svećeniku ili intelektualcu uopće može dogoditi jest da prestane čitati, učiti i usavršavati svoje znanje!

Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i svetištu Madonna del Olmo di Thiene u Piacenzi, po volji poglavara biva premješten 1909. godine u Padovu u samostan Svetog Križa. Tu je tijekom pet godina, do 1914., predavao povijest kršćanske literature, patrologiju.

Ostavši u Italiji nakon Prvoga svjetskog rata, shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te je uskliknuo: »Odsad pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok!« Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik, sve svoje molitve, žrtve, napore prinosit će na veliku nakanu: »Da svi budu jedno!« Stalno je molio Boga da se pravoslavni i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu. Godine 1941. piše ocu Odoriku iz Pordenonea u Rijeci: »Ja imam Istok stalno pred očima i osjećam da me Gospodin zove da sveta Otajstva uvijek slavim – ne dirajući pravednost i pobožnost prema okolnostima – da se u određeno vrijeme obistini veliko obećanje: jedan ovčinjak i jedan pastir (usp. Iv 10, 16). I stoga će se obistiniti. Eto, ja tako mislim…«

Godine 1923. bio je premješten u Rijeku. Tamo je ostao vrlo kratko. Padovanski biskup mons. Elia Dalla Costa je tjedan dana nakon Leopoldova odlaska zamolio kapucinskoga provincijala da ga vrati u Padovu jer su Leopolda tražile mnoge duše za ispovijed i duhovni razgovor. Leopoldu je teško palo što se iz svoga zavičaja morao vratiti u Italiju. Od tada neće napustiti Padovu do konca života.

Imao je izvanrednu sposobnost razumijevanja onih koji su mu se povjeravali i dar pomaganja u zamršenim tjeskobama. Prije smrti otac Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, u toj strašnoj ratnoj katastrofi njegova je ispovjedaonica ostala pošteđena da bi bila trajni znak njegova pomiriteljskog apostolata. Brojni hodočasnici koji sa svih strana dolaze na njegov grob dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje. U nedjelju 22. septembra 1940. godine u Padovi je svečano slavio svojih 50 godina svećeništva.

Kad se 30. jula 1942. godine proširila vijest da je u kapucinskome samostanu u Padovi preminuo ispovjednik otac Leopold Bogdan Mandić, mnoštvo vjernika spontano je pohrlilo iskazati poštovanje ovome samozatajnome redovniku i tijekom četrdeset godina padovanskome ispovjedniku. Sprovodni obredi slavljeni su uz veliko učešće naroda u crkvi Santa Maria dei Servi. Trideseti dan poslije smrti, zbog velikog interesa vjernika, slavljena je za ovog skromnog kapucinskog redovnika misa zadušnica u bazilici Svetog Ante koju drže franjevci konventualci. Propovijedao je sveučilišni profesor mons. Giuseppe Andreotti, koji se i sam redovito ispovijedao kod oca Leopolda. Tada je između ostalog rekao: »Prošlo je trideset dana otkako se iz hiljada i hiljada grudi vinuo jednodušan glas: ’Umro je svetac!’ Te grudi, ta srca titraju i danas istom snagom i osjećajima…«

Godine 1963. izvršena je ekshumacija i Leopoldovo je tijelo s padovanskog gradskog groblja prenijeto u kapucinski samostan u Padovi.

Za svetog Leopolda mnogi su dali svjedočanstva o njegovom kreposnom životu. Ovdje rado spominjem svjedočanstvo oštroumnog redovnika franjevca konventualca, provincijala i potom generala reda Alfonsa Orlinija (Alfonsa Orlića, 1887. ‒ 1972., s Cresa, koji je s 37 godina postao generalom).

Dana 15. augusta 1943. zapisao je o ocu Leopoldu: »Upoznao sam oca Leopolda iz Herceg-Novog prije više od trideset godina i ostao s njime duboko povezan. On je bio vođa moje savjesti, moj duhovni vođa. Kad sam bio u Padovi za vrijeme Velikog rata, dolazio sam mu svake sedmice ‒ isto tako i u vrijeme moga boravka u Veneciji i Rimu ‒ svaki put kad mi je bilo moguće. Dolazio sam k njemu primiti i čuti dragocjene savjete. Često su se naši razgovori produžavali i izvan ispovijedi, ulazeći u teološka i socijalna pitanja, a ponekad u obostrano povjeravanje s obzirom na službu, što je u meni pobuđivalo veliki interes i pokazivalo mi iznimnu mudrost Oca.«

Podjednako su mu dolazili ljudi svih društvenih položaja… »Meni je osobito, kao i mnogim drugima, imponirala njegova skromnost i visoki duh mrtvljenja, samozatajnosti. Sjećam se da smo, kad bi ostao s nama za stolom u samostanskoj blagovaonici, svi bili puni udivljenja kako se oskudno hranio i s kojim umijećem i taktom je znao oduprijeti se inzistiranjima da uzme još hrane, ispričavajući se zdrastvenim razlozima.

Vrlo strog prema sebi, bio je izvanredno blag prema drugima… Osobito sam cijenio kod njega dar diskrecije. Ali moram reći da je rješenje koje bi on donio ‒ uvijek bilo najbolje rješenje. Divio sam se činjenici, budući je svaki dan bio zaokupljen obvezama, kako je uspijevao biti u tijeku kontroverznih pitanja, ne samo teoloških nego i filozofskih, donoseći vrlo precizne prosudbe. Pitao sam se često  posjeduje li otac Leopold ono ’uliveno znanje’.

Pronicao je srca. Ovdje mislim na čine i faze moga života koje on po ljudski govoreći nije mogao poznavati. Kad sam izabran provincijalom venetske provincije, smiješeći se mi je rekao da to neće dugo trajati, jer ću uskoro biti izabran za generala Reda. Nisam tad pridavao važnost tome misleći da su posrijedi samo njegove lijepe kurtoazne riječi… No nisu prošla niti dva mjeseca, a ja sam već bio izabran za generala Reda. Mislim da se ustinu radi o daru proroštva«, piše tad fra Alfons Orlini – general Reda franjevaca konventualaca.

Papa Pavao VI. proglasio je oca Leopolda blaženim 2. maja 1976. godine, a Sveti papa Ivan Pavao II. svetim 16. oktobra 1983. Spomendan mu je 12. maja. Posmrtni ostaci – relikvije sv. Lepolda Mandića i sv. Padre Pija iz Pietrelcine bili su izloženi javnom štovanju u bazilici Svetog Petra u Rimu od 3. do 11. februara 2016. godine. Ova dva sveca izabrani su kao zaštitnici izvanredne Svete godine milosrđa te je njihovo cjelovito življenje kršćanske vjere, svjedočenje Božjega milosrđa i ljubavi i neumorno služenje braći po sakramentu pomirenja stavljeno kao primjer vjernicima cjelokupne Crkve.

Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir ni vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca (Iv 10, 11‒ 13).

Sveti Ante Padovanski je rekao: »Tko je pun Duha Svetoga, govori raznim jezicima. Različiti jezici su različita svjedočanstva o Kristu: tako drugima govorimo o poniznosti, siromaštvu, strpljivosti i poslušnosti, kad ih u nama samima pokazujemo prisutnima. Propovijed je učinkovita, pokazuje svu svoju elokvenciju tek kad govore djela. Molim vas neka odstupe riječi, neka govore djela.«

Sveti Leopold je »propovijedao« svojim životom: svi su mogli razumjeti i cijeniti njegovu »propovijed«, ponizni i moćni, učeni i neuki, koji su ga podjednako bez razlike tražili. Pred njim su klečali za sakrament pomirenja kardinali (i sam Albino Luciani, kasnije papa Ivan Pavao I.), toliki biskupi, sveučilišni profesori, akademici, jednostavni i nepismeni ljudi… Svi su oni podjednako osjećali u njemu velikog čovjeka, Božji Duh koji u njemu i po njemu djeluje.

Sveti Leopolde Bogdane Mandiću, moli se Bogu za nas, posebno u ovom teškom vremenu pandemije koronavirusa, da uvijek ostanemo vjerni Isusu Dobrome pastiru, jedinome Spasitelju i Otkupitelju čovjeka, a svojoj Crkvi izmoli od Boga dobre duhovne vođe Božjega naroda, koji će besmrtne duše voditi Bogu. Amen.

preč. Ivan Poleto