Uskrs u vrijeme koronavirusa
U nedjelju 15. marta navečer proglašeno je vanredno stanje u Srbiji s ciljem sprečavanja širenja zaraze koronavirusom. Zatvorene su sve obrazovne i kulturne institucije, ugostiteljski objekti, otkazani svi javni skupovi, obustavljen promet, proglašen policijski sat s brojnim zabranama i ograničenjem kretanja. Sa svih strana odjekuju preporuke: Ostanite kod kuće, držite socijalnu distancu…
Mi svećenici dobili smo od svojih biskupa upute da se svete mise u vrijeme vanrednog stanja slave bez prisutnosti vjernika. Već sad znamo da će slavlje Velikog tjedna biti posebno, drugačije od formi i načina na koje smo navikli i koje smo uzimali kao neupitne. Očigledno je da opasnost širenja zaraze i s tim povezano vanredno stanje utječu na oblik i način slavljenja Uskrsa ove godine, ali u ovoj situaciji brojnih zabrana i ograničenja postoji nešto što ipak savršeno odgovara i pogoduje duhovnosti Velikog tjedna, što gradi osebujan uskrsni mentalitet i pruža priliku da se u uvjetima vanrednog stanja suobličimo Kristu patniku i Kristu uskrslom pobjedniku.
Evo nekoliko zapažanja i refleksija u vezi s tim:
Biti gubitnik koji dobija. Krhkost i ranjivost
Virus, zaraza, bolest… poremetili su život pojedinca i društva diljem svijeta. Zaraza je eksplodirala, širi se i vreba. Čovjek se osjeća ugroženim, ranjivim, u opasnosti koja je i dalje nepoznata. Epidemolozi i virusolozi uvjeravaju da su infekcije konstantna prijetnja čovječanstvu, pa i onda kad smo na njih u posljednje vrijeme zaboravili. Povjesničari nabrajaju sve kataklizme epidemija i pandemija koje su zadesili kuglu zemaljsku. Naravno, mnoge bitke sa zarazama smo dobili, ali i dalje postoje nepoznanice koje je nemoguće predvidjeti, prognozirati i obuzdati. Znanost i tehnika ne mogu čovjeku pružiti apsolutnu sigurnost, bezbjednost ili garantirati zaštitu. Pojedinac i kolektiv u vrijeme vanrednog stanja prolaze kroz iskustvo ugroženosti, gubitka, straha da će biti lišeni onoga što su prije posjedovali i koristili. To iskustvo ugroženosti, opasnosti, ranjivosti možemo shvatiti i prihvatiti u svjetlu Krista patnika. Na Veliki četvrtak poslije večere s apostolima Krist je duboko svjestan da gubi svekoliku opipljivu i vidljivu ljudsku sigurnost na koju se čovjek obično naslanja, na koju računa ‒ reputaciju, podršku prijatelja, pripadnost zajednici, fizičku snagu… Sve je iščezlo, nestalo. Jedina sigurnost koja preostaje jest ljubav Boga Oca koja ne može zakazati. Bog je vjeran savezu ljubavi koji je sklopio. Izgubiti sve vidljivo i opipljivo, a ipak biti na dobitku jer je ono najvažnije sačuvano ‒ sinovski odnos s Bogom koji je Otac ‒ to je Isusovo iskustvo koje možemo aktualizirati u vanrednom stanju u vrijeme pandemije.
Biti sam s Drugim i drugima
Krizni štab koji upravlja kriznim situacijama u vezi s pandemijom neprestano šalje preporuke i naredbe ‒ ostani kod kuće, drži socijalnu distancu, izbjegavaj druženje… Izolacija, reduciranje kontakata, zatvaranje u stan ili kuću predstavlja nam se kao zasad jedini učinkoviti način sprečavanja zaraze, jer apsolutna prevencija i terapija još nisu otkrivene. Izolacija se na prvi pogled kosi s temeljnom antropološkom značajkom društvenosti i oduzima nam osnovnu slobodu mobilnosti, kretanja. Sagledavajući situaciju izolacije u svjetlu napuštenog Isusa na drvetu križa, možemo doći do spoznaje i iskustva da vrijeme izolacije sadrži u sebi potencijal donošenja obilatog roda zajedništva i suradnje, a da pritom ne napustimo stan. Krist na drvetu križa, napušten od svih i okružen neprijateljima, preuzima ulogu novog Adama, objedinjujuće ličnosti koja je prigrlila sve, uključujući ih u svoju sudbinu voljenog Sina, da bi našu smrtnu samoću prosvijetlio svjetlom Božje ljubavi, da bi nam u smrtnoj tišini prenio Očev glas ljubavi, da bi nas, ukočene i nemoćne, stavio u Božje očinsko naručje. Tako je Njegovo »biti sam i napušten« ‒ zapravo plodonosno zajedništvo i solidarnost sa svima, univerzalno bratstvo koje nam posreduje iskustvo Božje ljubavi. Ulazeći u Kristovu napuštenost i samoću Velikog petka, mi izolirani u svojim kućama ispovijedamo primat zajedništva s Ljubavlju Boga Oca, čije nas iskustvo čini braćom i sestrama, a tu povezanost i uzajamnost ne mogu ukinuti nikakve mjere socijalne distance.
U vezi s crkvenom medijacijom kršćanske duhovnosti ‒ svaka molitva kršćanina, i onda kad se obavlja u skrovitosti sobe, nije strogo individualna, privatna jer nam je bila posredovana crkvenom zajednicom koja moli; kršćanska molitva je zajednička baština koju smo naslijedili, primili i prihvatili, kršćanin se moli zajedno s drugima koji su se molili prije njega i koji su ga uveli u molitvu, on moli zajedno sa svojom braćom koja s njim idu za Kristom.
Skidajući naslage doprijeti do bîti
Vanredno stanje u vrijeme pandemije je razlog za ograničavanja ili suspenziju nekih građanskih prava i sloboda koje uživamo u redovitim uvjetima. I tako se redaju zabrane, zapovijesti, preporuke koje nas sputavaju i ograničavaju ‒ izlazak, druženje, pokretljivost… Pravni stručnjaci i politolozi vode rasprave o primjerenosti načina i oblika tih ograničenja i suspenzija, propitujući da nije došlo do kršenja ljudskih i građanskih prava pod izgovorom zaštite javnog zdravlja. Stil života u vanrednom stanju lišen je mnogih dimenzija normalnosti koje smatramo bitnima. Ograničen je čovjek proizvođač, potrošač, konzument ili tvorac kulturnih, sportskih, vjerskih sadržaja, spriječen je čovjek putnik; socijalnost i druženje su proskribirani kao rizičan tip ponašanja. Naravno, te suspenzije, lišavanja, redukcije i ograničenja opravdavaju se borbom za očuvanje zdravlja čitave populacije. Neki već sad izražavaju strahovanje da vanredno stanje sa svim zabranama vodi reduciranju ljudskog bića na puko biološko preživljavanje. Ova situacija budi pitanja što je čovjek, što ga određuje, što zapravo ulazi u definiciju ljudskog, bez čega ono nestaje… U traženju odgovora osvrnuo bih se na lik Isusa na Veliki petak. U očima svojih pristalica i sljedbenika Isus nastupa kao čudotvorac koji otvara oči slijepima, uši gluhima, diže na noge uzete i čisti gubavce. Dive se Isusu jer je beskompromisni kritičar licemjerstva vjerskog i političkog establišmenta. Isus je očarao mnoge jer je Njegovo propovijedanje bez premca. I na koncu? Što stoji na koncu Njegove »karijere«? Sve je ispalo drukčije. Pred sobom imaju bespomoćnog osuđenika isprebijanog lica. Šta je od Njega preostalo? Sve na što su navikli da kod Njega i na Njemu gledaju ‒ nestalo je, izbrisano je, izgubljeno… No ipak je ostalo nešto, ono što ga određuje ‒ On je Sin koji ima status voljenog u srcu Boga Oca. To je Njegova konstanta koju nitko i ništa ne može izbrisati. Veliki petak križa i nedjeljno jutro praznoga groba vrhunac su i sažetak čitavog Njegovog javnog djelovanja. Izolacija kao suspenzija normalnosti je prilika za skidanje različitih slojeva da bismo doprli do bîti, jezgre, a to je pripadnost ljubavi Boga Oca poput Isusa, to je status voljenog koji nam je Krist zadobio upravo svojim gubitcima.
Tmina puna svjetla ili optimizam s pokrićem
Za vrijeme pandemije pozornost gledatelja i slušatelja najprije privlače vijesti o rastućem broju zaraženih i preminulih, poslije toga brižljivo pratimo nove odredbe, upute i preporuke koje izdaje krizni štab, a ako nam još preostane strpljenja saslušamo i ekonomske jadikovke o recesiji, padu proizvodnje i potrošnje, nedostatku nekih proizvoda ili o prijetnji gašenja radnih mjesta i mogućoj nezaposlenosti. Vokabular vanrednog stanja služi se terminima tipa kriza, prijetnja, opasnost, suspenzija normalnosti… Ugledajući se na Krista umrlog i uskrslog, mi znamo taj siromašni leksik obogatiti novim izrazima nade ‒ svjetlom i uskrsnućem. Ovdje se ne radi o površnom ljudskom optimizmu tipa sve će proći, pa i ova katastrofa, bit će bolje, preživjet ćemo i ovo, poslije kiše zasjat će sunce…
Kršćanska se nada ne oslanja na predodžbu o ljudskom progresu koji uvijek prebrodi stanja krize i ništa ga ne može sputati na pobjedonosnom pohodu, nego pretpostavlja mračan grob koji je najednom osvijetljen da se vidi da je prazan; kršćanska nada računa na silu koja je krvavo drvo križa preobrazila u stablo života, koja je mrtvaca izvela da se raduje svjetlu novoga dana, koja je krvave rane učinila blistavima i poželjnima. U tmini Velikog petka i svjetlu nedjeljnog uskrsnog jutra jasno primjećujemo slabosti, ugroženost, neuspjehe, promašaje i iznevjerene ambicije čovječanstva ‒ usprkos mnogim dobijenim bitkama ‒ ali ujedno znamo da nismo dokraja prepušteni svojim nedostatcima i gubitcima, jer je u tminu groba ušao zrak svjetla, jer je u tišini smrti odjeknuo glas, jer su krvave rane povijene i zacijelene i sad sijaju nadnaravnim sjajem. Pokriće za kršćanski optimizam nalazi se u ljubavi Boga Oca koja stvara i spašava i zato je jača od smrti.
vlč. Andrej Đuriček
