Uz Nedjelju Dobrog Pastira: Uskrsli Gospodin traži suradnike

Iako ove godine, zbog pandemijske situacije u kojoj se nalazimo, vjernici nisu palili svoje svijeće od uskrsne svijeće, to ne znači da nisu ne neki način preko medija dobili onu uskrsnu poruku našeg uskrslog Gospodina. Isto tako, iako nisu u svetoj uskrsnoj noći odgovarali »Bogu hvala« na svećenikov poklik »Svjetlo Kristovo«, ne znači da su manje obasjani Njegovim uskrsnim svjetlom. Njegovo uskrsno svjetlo dopire i tamo gdje ne mogu doprijeti Njegovi suradnici, Njegovi zaposlenici. A gospodin traži suradnike i zaposlenike za svoj vinograd. Taj vinograd je velik, nije ni u kojem slučaju malen. Zato traži svoje uposlenike, suradnike koji će u njemu raditi.

 Tko su prvi suradnici Uskrslog Gospodina?

 Prvi suradnici Gospodinovi su nositelji duhovnih zvanja. Spontano gledajući, to je široka lepeza svećeničkog i redovničkog svijeta. Da, oni bi trebali biti prvi suradnici. Ne samo što bi to trebali biti, nego to i jesu, koliko god slabi i nedostojni bili kao sinovi i kćeri Adama i Eve. Nije ni rimski satnik iz Evanđelja bio »dostojan«, ali je Gospodin ipak ušao pod njegov krov i donio uskrsno ozračje koje Mu je tražio. A tražio je obično ozdravljenje.

Svećenici, redovnici i redovnice su na prvoj liniji duhovne bojišnice. Oni su se odrekli svjetovnog života da bi se posvetili duhovnom. Mogli bismo reći ‒ oni su regularni suradnici Gospodinovi u Njegovu vinogradu. No ni u kojem slučaju ne smijemo zaobići i laike koji su isto tako Gospodinovi suradnici. »Duhovna evangelizacija« nije pridržana samo za one koji su u nekom duhovnom zvanju. Gospodin koristi svaku krštenu dušu kao svoju posudu ili sredstvo da donese Uskrslog Gospodina tamo gdje ne mogu doći službeni suradnici. Službenici gospodnji ne mogu biti prisutni istovremeno na svakom mjestu i u svako vrijeme.

Pojam »duhovnog zvanja«.

 Kada upotrebljavamo ili izričemo termin duhovno zvanje, onda sama riječ govori kakve je prirode ili naravi to zvanje. Odnosno, kakvo je po sebi to zvanje. Ono je duhovno. Duh je nevidljiv. Ali ono nije nevidljivo, nego je u službi onoga nevidljivog Uskrslog Gospodina.

Svijet u kojem smo svi mi dijeli se na dvije stvarnosti. Vidljivi materijalni ograničeni svijet te nevidljivi duhovni svijet koji je vječan i neograničen. Jer Duh je neograničen i nije pod zakonima vremena i prostora.

Duhovna zvanja su u službi onoga kraljevstva koje je Isus naviještao. Nije Isus pred Pilatom slučajno rekao: »Moje Kraljevstvo nije od ovoga svijeta« (Iv 18, 36). Za to nevidljivo duhovno Kraljevstvo i rade duhovna zvanja. Ne samo što rade, nego ga svjedoče i žive za njega.

 Duhovna zvanja su između svijeta i Uskrsloga

 Svemogući Bog odredio je da spasenje ide preko Njegova Uskrslog Sina koji se objavio i u potpunosti pokazao u osobi. Sin Isus Krist je trebao apostole. Trebao je ljude, radnike u svome velikom vinogradu. Ti su radnici postali nositelji duhovnih zvanja. Oni su promijenili svoj život i dotadašnju djelatnost. I zato je Isus rekao Petru: Odsad ćeš loviti ljude (Lk 5, 10). Odnosno, potpunim zaokretom u životu našli su se između svijeta i Uskrsloga.

Isto je tako i danas, poslije 2000 godina. Duhovna zvanja upućuju svojim životom na duhovni svijet. Svojim pozivom direktno ili indirektno govore o važnosti i ozbiljnosti uskrsnuća našega Gospodina. Svjedoče, ili bi barem trebali svjedočiti, da je vjera u Boga put kršćanina. Da se itekako isplati činiti sve ono što nam je naložio Uskrsli Gospodin. Isto tako su tu da potiču i opominju svojim životom o budnosti i bdijenju na koje smo svi pozvani. Svi smo pozvani bdjeti nad svojom neprolaznom dušom kao najvećim blagom koje posjedujemo.

Čežnja za Uskrslim kod Njegovih suradnika

 Moramo priznati da dubine naše duše samo Bog ispunja svojim mirom i radošću. Te dubine duše čeznu za Bogom. Toga smo nekad svjesni, a nekada nismo. Pogotovo su toga više svjesni oni koji pripadaju duhovnim staležima. I zato je čežnja za Uskrslim Bogom prisutna kod suradnika. Ali ne samo kod njih, nego nesvjesno i kod onih koji nisu u duhovnim staležima.

Ono vidljivo materijalno nikada ne može u potpunosti nadomjestiti ono duhovno za kojim u dubini čezne naša duša.

Naša duša čezne, priznali mi to ili ne, za Bogom koji joj daje ispunjenje. Nije slučajno sveti pisac nadahnuto napisao u psalmu: Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za Tobom (Ps 42,2). Kako i kuda doći do tog izvora trebali bi pokazivati put oni koji cijeli život rade na tome. Oni koji su se tome posvetili. Koji svojim životom upućuju na taj izvor.

Hoće li Uskrsli naći dovoljno suradnika?

Kad na to pitanje odgovaramo čisto racionalno, onda nikad nema dovoljno duhovnih zvanja. Kad odgovaramo kao maleni vjernici, onda nekako znamo i vjerujemo da će ih Gospodin po svojem božanskom naumu dati koliko smatra da je potrebno. Odnosno, da će naći one koji će Mu se posvetiti svojim bićem. Bez obzira gdje i kakve prilike bile, Uskrsli Bog se daruje preko svojih poslenika.

Isus kaže: Žetva je velika, ali radnika malo (Lk 10, 2). Uistinu je žetva velika. Svijet je velik. Veliki je broj onih koji traže Uskrsloga Spasitelja Isusa. Radnika je malo ili nedovoljno. Nekako vjerujemo da Bog sve vodi i da će dati svojih poslenika, na ovaj ili na onaj način.

Vjerujemo i znamo da će Uskrsli Gospodin pokucati svakoj osobi na vrata njezinog srca. I svatko će se izjasniti Spasitelju riječima: »Uđi!« ili »Ostani vani!« Nitko neće moći biti neutralan kad je u pitanju vječno prihvaćanje ili odbijanje Boga.

Suradnici Gospodnji su ti koji su prvi odgovorili na Božje kucanje. Isto tako posvjedočili su svojim životom da žive za Uskrsloga Gospodina. Koje li je blago veće od onoga živjeti na nebesima!

Što nam je činiti za nova duhovna zvanja?

Odgovor je vrlo jednostavan. Upućivati prošnje Stvoritelju neba i zemlje za nova zvanja. Ali u dubokoj vjeri da On ipak sve vodi, a i dopušta neke »loše« stvari kao kušnju. Kušnje bacaju ljude na koljena da mole i da surađuju s Bogom. Bez kušnji ljudska narav se uspavljuje. I zato Bog zna slati neke od njih da bi nas to nekako opomenulo. Kao što je trenutačna kušnja događanje oko pandemije u kojoj smo se našli. Naše je da u molitvi drugujemo s Bogom ‒ i za ovu kušnju i za duhovne zaposlenike. I zato ovo promišljanje zaključuju riječi svetog pisca koji izriče ono najbitnije: Molite, dakle, gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju (Lk 10, 2). Na to ste pozvan i vi, draga sestro i dragi brate.

p. Smiljan Milićević, SJ